Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Profesija ratni snimatelj

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Nikola Tanhofer

Filmsko izvještavanje u ratu

Profesija snimatelj je uopće opasna.

Ne samo u ratu, već i u najobičnijim, svakodnevnim situacijama ova profesija krije mnoge opasnosti. Pravi su snimatelji toga svjesni, jednako kao što su vozači formule svjesni da se bave opasnim poslom i da ne jedu jeftin kruh.

Ratni je snimatelj posebno izložen, ne samo zato što mora stajati dok drugi leže, što mora hodati dok drugi trče, što mora biti savršeno miran dok su drugi nervozni. Izgledalo bi prema tome da on mora posjedovati sasvim posebnu psihičku kondiciju i konstituciju, da mora biti hrabriji, mirniji i sabraniji od svih ostalih boraca. Međutim, iako može tako izgledati, to ipak nije realnost. Ono što ratnog snimatelja na izgled čini hrabrijim i sabranijim, to je njegova posebna pozicija u odnosu na svijet koji ga okružuje i koji on ne promatra, poput ostalih ljudi, svojim prirodnim osjetilima, već sve gleda kroz tražilo, kroz prozorčić kamere. Ta ga činjenica izolira od okoline, daje mu dojam zaštićenosti, pa ga često može odvesti u vrlo opasne situacije koje graniče s nerazumom. Znani su mnogi snimatelji koji su privatno bili sasvim prosječne kukavice, ali s kamerom na oku i ramenu pokazivali su sasvim natprosječne osobine. Taj osjećaj prožimanja kamerom, osjećaj zatvorenosti u nju i zaštićenosti njome, poput borca u bunkeru ili tenku, koji gleda neprijatelja oklopljen čelikom i betonom kroz sasvim mali prozorčić, to je ta dodatna opasnost koja je realna isto toliko koliko je realan neprijatelj.

Ratna vijest, kao i svaka druga vijest mora biti u prvom redu jasna i pregledna, nedvosmislena i činjenična. Iz nje mora biti jasno svakom prosječno obrazovanom konzumentu gdje, što, tko, i kako. Goruće grede, hrpe zdrobljenog kamenja i savinuta čelika, plamen i samo plamen, sve to snimljeno izvan konteksta, izvan okoliša, može biti zanimljiva impresionistička slika, ali to nije vijest, nije izvještaj. Izvještaj postaje tek onda kad se vidi kuća koja gori, ali i ulica u kojoj je kuća. Svinuto željezo postaje vijest kad se vidi i tenk kojega je dio. Ne zna se kolika je hrpa zdrobljenog kamena ako se ne vidi usporedba, ako se ne vidi čemu pripada i što je taj kamen vjerojatno bio prije no što je postao samo hrpa zdrobljena kamena.

Grupa ljudi koja razgovara opisujući događaje mora biti snimljena tako da je jasno tko kome govori, a tko kome odgovara. Nervozno prebacivanje pogleda kamere (pogled kamere nije isto što i naš pogled!), besmisleno i bezrazložno zumiranje, preskakivanje iz jednog smjera na drugi, nepotrebno troši koncentraciju gledaoca na marginalne stvari, pa propada ono bitno, sadržaj razgovora, zbog kojega je snimanje poduzeto.

Kamera nije dalekozor, nije niti snajper. Postoje čvrsta pravila koja određuju način na koji kamera "gleda", zakoni koji su nastajali jedno cijelo stoljeće, na koje su gledaoci navikli, i samo tako mogu nizove pokretnih slika povezati u suvislu cjelinu uz puno razumijevanje.

Da bi snimateljski život bio lakši, a snimljena izvješća bolja, evo nekoliko brzometnih uputa ratnom snimatelju naoružanom mladim srcem i elektronskom kamerom.

Dvanaest snimateljskih zapovijedi

1. Uključi kameru i počni snimati tek kad u kadru imaš zaista zanimljiv sadržaj.

2. Treba imati na umu da je televizija "nisko definirani medij", pogotovo u amaterskom VHS sustavu. To znači da je slika siromašna detaljima i da će sve ono što je daleko od kamere, svi sitni detalji i fine modulacije, biti izgubljeno. Stoga treba, ako je ikako moguće, prići što bliže događaju, a ne pouzdavati se u teleobjektiv.

3. Ako ikako možeš, počni snimati od općeg pogleda (totala), pa se tek onda približi - možeš zoomom, ali bolje je učiniti nekoliko koraka - i razloži sadržaj na nekoliko krupnijih kadrova.

4. Ako je u pitanju neki pokret kamerom (panorama ili sl.) najprije snimi nekoliko sekundi statično, pa onda kreni u pokret. Ne zaustavljaj kameru neposredno nakon pokreta. Snimaj još jednu ili dvije sekunde statično, pa tek onda isključi kameru. U montaži će već odsjeći ono što nije potrebno.

5. Imaj uvijek na umu da ovo što snimaš nije muzički spot i nema namjeru zabavljati. Zato zaboravi na zumiranje. Bolje je snimiti statički total, pa nakon njega bliži plan, nego ih povezivati zoomom. Zoom je opasna naprava kojom treba znati baratati i kojemu treba poznavati smisao.

6. Ne panoramiraj (švenkaj) kamerom nepotrebno i bez jasne namjere. Unaprijed moraš znati kako izgleda početak kadra i kako će izgledati njegov završetak. Oba kraja kadra, početak i završetak, moraju biti ispunjeni jasnim i zanimljivim sadržajem, a povezati ih treba mirnim i pravocrtnim pokretom, bez skretanja i kolebanja, jednoličnom brzinom . Brzina pokreta određena je položajem zooma. Što je zoom bliže poziciji "usko" (tele), to pokret mora biti sporiji, a ruka mirnija. I obratno: što je zoom bliže poziciji "široko" (wide), pokret može biti brži, a i nesigurnosti ruke manje će se primijetiti.

7. U ratnim uvjetima upotreba teleobjektiva je neizbježna. Ali neoštra, nejasna, nesigurna i zdrmana slika snimljena teleobjektivom ne koristi nikome. Najmanje gledaocu. U pravilu teleobjektivom se može korektno snimati samo sa stativa. Nema te ruka koja može zamijeniti stativ. Ali stativ može nadomjestiti kamen na koji se nasloni kamera, cijev puške, kolac ili grana o koju se može remenom objesiti ili nasloniti kamera. Bilo kakvo uporište bolje je od slobodne ruke s relativno lakom kamerom na njoj.

8. Ako snimaš iz automobila ili nekog drugog vozila u pokretu, treba znati da je to moguće korektno izvesti samo ako je objektiv na najširem (wide) položaju. Svako zumiranje za vrijeme vožnje treba izbjegavati, pogotovo ono u smjeru vožnje i obrnuto od smjera vožnje.

9. S kamerom se dakako može i hodati. Može se i trčati. Ali da bi takav materijal bio upotrebljiv, najvažniji uvjet je da zoom bude u najširoj (wide) poziciji. Nadalje, uvijek je bolje hodati ili trčati iza nekoga koji također hoda ili trči u prednjem planu. Tada će svi nepredviđeni pokreti kamere, sve nesigurnosti, drmanja i skokovi, biti manje zamjetljivi.

10. Ne boj se snimanja pri slabom svjetlu, u praskozorje, u suton ili po kiši. Tvoja je kamera vrlo osjetljiva i takvi će kadrovi biti još bogatiji atmosferom. Ne treba spominjati da će komad najlonske folije ili šatorskog krila biti dobra zaštita kameri.

11. Ako snimaš neki sastanak, konferenciju ili sl. u zatvorenoj prostoriji, zaustavi se na ulazu. Top je uvijek najbolje mjesto i ne mijenjaj ga ni za živu glavu. To je osnovni pogled i prema njemu gledalac ostvaruje orijentaciju u prostoru. Možeš učiniti korak ili dva bliže nekom licu, ali drži se tog smjera, jer će jedino na taj način smjerovi pogleda sudionika biti logični i montaža će moći sastaviti suvislu cjelinu. Osim toga većina prostorija, dvorana, bolje izgleda gledana od smjera ulaza. Iako, ako nema dodatnog svjetla, treba biti oprezan da se u kadru ne nalazi dio vrlo svijetlog prozora, što će natjerati automatiku kamere da zamrači ostatak slike. Na isti način treba postupati i na otvorenom prostoru. Prvi kadar koji snimiš ima funkciju osnovnog pogleda i svi bliži planovi trebaju, ako je ikako moguće, biti snimani iz istog smjera.

12. Ne izlaži svoju snimateljsku glavu nepotrebno. Nema tako dobrog kadra koji bi bio vrijedan života!

 

Prof. Tanhofer napisao je ovaj tekst na poticaj snimatelja i dragovoljaca ZNG 1991. god.