Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

100 godina školstva u dramskoj umjetnosti
(od 1896. do 1996. i malo dalje)

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Enes Midžić (1997., uz manje dopune 2004.)

Glumačke škole

Razvoj umjetničkog školstva na području dramske umjetnosti, prvotno kazališta, ima svoje ishodište u zakonskom Članku LXVII što ga je Hrvatski sabor donio 1861. godine. U tom je zakonskom članku O kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine između ostalog zapisano:

§ 7. Odbor ima utemeljiti u Zagrebu učilište za osoblje kazališno, zatim imenovat i plaćati viešta učitelja.

Dugi je niz godina protekao da bi se ta ideja, koju je još 1840. godine zapisao u Danici ilirskoj Ivan Mažuranić, počela realizirati. Učilište pod nazivom Hrvatska dramatska škola utemeljuje Stjepan pl. Miletić 1896. godine. On je potaknut kazališnom situacijom u kojoj glumački korpus čine besperspektivni diletanti ili glumci iz putujućih družina. To su ljudi niske naobrazbe i često ljudi bez poziva i nagnuća, koji svoju materijalnu egzistenciju ne mogu nigdje drugdje naći. Na svoju brigu i trošak, u suradnji s Narodnim zemaljskim glazbenim zavodom koji daje prostorije, ustrojava Miletić školu i oblikuje nastavni program.

Škola je u Glazbenom zavodu djelovala godinu dana, a nakon prijepora Miletića s ravnateljem zavoda škola seli u prostore Dioničke tiskare u blizini kazališta, a djeluje do 1898. godine. Od trideset pristupnika primljeno je u prvi tečaj samo sedam. Nakon svakog tečaja održane su učeničke produkcije na pozornici Hrvatskog zemaljskog kazališta, a koncem svibnja 1898. godine održana je zaključna predstava prve generacije glumaca.

Narednu školu i glumačko učilište utemeljuje dr. Branko Gavella u Hrvatskom narodnom kazalištu, a ono mijenjajući ustroj, oblike nastave, nastavnike i uprave s određenim prekidima djeluje kao Državna glumačka škola (1920.-1929.), Glumačka škola (1939.-1944.), Zemaljska glumačka škola (1945.-1950.) da bi 1950. godine sa srednjoškolskog stupnja preraslo u Akademiju za kazališnu umjetnost. Glumačke su škole do osnutka akademije, kada stječu akademsku autonomiju, mijenjale svoj domicil te su im kao matične ustanove bili Hrvatski glazbeni zavod i Hrvatsko narodno kazalište. U tim je školama obrazovana većina glumaca hrvatskoga glumišta ali za filmska zanimanja nije bilo ni posebnog ni sustavnog školovanja.

Izvan ovog tijeka glumačkog obrazovanja Prvo kinematografsko poduzeće Croatia organizira u kolovozu 1917. godine Školu za kinematografsku glumu. Školu pokreće Julius Bergmann dotadašnji glavni tajnik Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji je s Hamilkarom Boškovićem također bivšim tajnikom kazališta utemeljio Croatiju. Škola više služi kao okupljanje ekipe epizodista i statista za buduće filmove no za glumce, a zamišljena je kao šestomjesečni tečaj koji se plača 200 kruna u šest mjesečnih obroka. U prijepisci s Gradskim poglavarstvom Bošković i Bergman iznose program škole:

Školari će se u slijedećim vještinama upućivati:

I - U pristojnosti (dobrom tonu) t. j. u svim fazama koje karakerišu dobro odgojenog čovjeka;

II - U glumačkom podučavanju;

III - U razne športove kao naprimjer tenis, nogomet, mačevanje, jahanje, plivanje, veslanje plesanje i t. d. sve što je za film od velike potrebe [1].

Škola je dozvolu za rad dobila jedan dan prije završetka I. svj. rata, a do tada je radila bez te dozvole. Škola je bila smještena u zgradi Streljane na Tuškancu i radila je do 1923. godine, a prema nekim navodima zvala se Škola za kinokazalište [2].

Filmsko poduzeće Jugoslavija d. d. iz Zagreba 15. ožujka 1922. godine temeljem odobrenja Povjereništva za prosvjetu i vjere otvorilo je Školu za kinematografsku glumu. Njeni nastavnici su bili su dr. Armand Grohmann, filmski glumac iz Berlina, koji je ujedno bio i ravnatelj, ruski emigranti glumac i redatelj Aleksandar Vereščagin, nastavnik filmske škole iz Kijeva i kasniji snimatelj Anatolij Bazarov, snimatelj Josip Halla, književnik dr. Jerko Božić i drugi. Sedamdesetak polaznika škole, među kojima je bila i Božena Kraljeva [3], bili su glumački korpus iz kojega su poneki izabrani za realizaciju diplomskog filma Strast za pustolovinom. U toj kino-drami u četiri čina koja nije sačuvana je Vereščagin bio redatelj i glavni glumac. Aleksandar Vereščagin bio je u to vrijeme i nastavnik Državne glumačke škole.

Godine 1924. snimatelj i filmski poduzetnik Marko Graf i osječki glumac i filmski redatelj Đuka Josip Berkeš, osnivaju pri svojoj tvrtci Elektro imago mali filmski studio i filmsku glumačku školu.

Pojavom zvučnoga filma bitno se mijenjaju zahtjevi koji se postavljaju pred glumce ali i redatelje, snimatelje i tehničko osoblje. Tvrtka Svjetloton, koju vodi kasniji predstavnik UFA-e za Balkan Josef Klement, utemeljuje 1931. godine Tonfilmski studio za izobrazbu glumačkog kadra. Unatoč velikim ambicijama Tonfilmski studio nije bio dugog vijeka, ali je zagrebački tisak o tome izvijestio:

Imajući u vidu nove potrebe ton-filma, uprava Svetlo-ton-filma osnovala je uz suradnju stručnjaka tonfilmski studio za stručnu izobrazbu glumačkog kadra. Umjetničko vodstvo ton-film studija povjereno je Slovencu g. Mirku Jelačinu, opernom pjevaču, koji je nastupio u ljubljanskoj Operi i u raznim kazalištima u Njemačkoj. Predavanja u studiju započela su već 16. o. mj. uz dosta velik interes i odziv. Kao instruktori fungiraju: Karl Viktor Novak, filmski režiser, dr Vlado Pez, slavist i germanista, Mirko Jelačin, operni pjevač, Josip Klement, upravnik Svetloton-filma, Robert Dank, dramaturg Svetloton-filma, Julio Rogulja, film-foto-tehnik, Alma Jelenska, dipl. učiteljica ritmike i plesa, te Josip Donegani, fototehnik [4].

Filmske škole

Tečajevi za stručna zanimanja glavni su oblik obrazovanja koji je vezan uz film. Najranije su uspostavljeni tečajevi za kinooperatere, koji su za obavljanje tog posla morali polagati ispit. Još su 1912. i 1913. godine na temelju Naredbi Ministarstva unutrašnjih poslova utemeljena povjerenstva pred kojima su se polagali ispiti za kinematografskog operatera. Ispiti su bili zahtjevni i predviđali su između ostaloga:

...svjedodžbu da je kandidat najmanje šest mjeseci služio kod radnje aparata za projekciju pod nadzorom ovlaštenog operatera...[5]

Prvi tečaj za upravljače slikokaznih strojeva organiziralo je 1943. godine Glavno ravnateljstvo za promičbu. Taj su tečaj među ostalima završila i dva kasnija snimatelja: Franjo Vodopivec i Krešimir Grčević.

Poslije II. svj. rata se u Jadran filmu organizira seminar za osposobljavanje redatelja i pomoćnika režije. Seminar s 50-ak polaznika je organiziran u prosincu 1947. godine. Veći broj stipendista poslan je iste godine u Čehoslovačku na školovanje no vratili su se već naredne godine zbog pogoršana odnosa Jugoslavije sa zemljama sovjetskoga bloka.

Školovanje za temeljna tehnička filmska zanimanja uspostavlja se 1948. godine, a pod neposrednim je rukovodstvom Komiteta za kinematografiju FNRJ. Dok se u Beogradu osniva viša škola odnosno fakultet pa akademija, u Zagrebu se osniva Škola za srednje tehničke kadrove (Filmski tehnikum) [6]. Škola djeluje do 1953. godine kada se pripaja Grafičkoj školi i zatim ukida. Kao nastavnici na školi su između ostalih predavali Tea Brunšmidt, ing. Antun Čop, ing. Albert Pregernik, Kosta Hlavaty, Segije Tagatz i dr. U filmskom tehnikumu su se školovali snimatelji slike, snimatelji zvuka, majstori rasvjete i laboranti. Uglavnom tehničko i stručno osoblje godinama je regrutirano iz zanatskih škola kao i sjajne Škole primijenjene umjetnosti ali je većina umjetničkog osoblja na filmu bez pravih filmskih škola i akademija.

Krajem 50-ih godina pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu organiziran je Filmski seminar (1958.-1962.) na kojemu su se obrazovali i amateri, a i kasniji filmski profesionalci. Istodobno je Institut za film iz Beograda osnovao u Zagrebu dvogodišnju Filmsku školu. Ispiti su se polagali u Zagrebu i Beogradu, ali škola je ubrzo ukinuta. Jedan od predavača bio je Oktavijan Miletić koji je predavao filmsko snimanje.

Nešto je malo filmaša školovano u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti ili nešto veća i značajnija grupa krajem 60-ih godina u Čehoslovačkoj na visokoj filmskoj školi u Pragu (FAMU).

Godinama se na filmu školovalo za film. Prekretnica je uspostava filmskih studija krajem 60-ih godina na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu.

Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[1] Dejan Kosanović: Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije 1896 - 1918. Cjelokupna dokumentacija i prijepiska o školi nalazi se u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu.

[2] Nikola Majdak: Kako se postaje snimatelj, Sineast br. 60/61/62, Sarajevo 1984.

[3] Kraljeva je kasnije pohađala i Državnu glumačku školu, a od 1924. god. glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu.

[4] Jutarnji list, 29. studenoga 1931. god.

[5] Obznana c. k. dalmatinskog Namjesništva dneva 1 oktobra 1913, Br. VIII-2990/56 glede ispita kinematografskih operatera. Iste uvjete predviđa naredba donešena 18. rujna 1912. god. koja vrijedi i za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju.

[6] Često se naziva i Kinotehnikum.