Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Snimatelji i akademci u Domovinskom ratu

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Enes Midžić

Rat je nametnuo snimateljima zadaće za koje nisu tijekom školovanja i rada spremani. Nešto malo sporadičnih iskustva stečeno je na Bliskom istoku ili pak među zaraćenima i nesvrstanima u Africi. Dok su naši snimatelji u praćenju ratnih zbivanja u drugim zemljama uglavnom bili bez veće organizacijske i materijalne potpore, velike kompanije vodile su na tom planu više računa o potrebama ratnih snimatelja. No i tada te kompanije najčešće unajmljuju domorodce za teške zadaće ratnih filmskih snimatelja.

Na fronti

Ratni i neprijateljski uvjeti rada su za snimatelje u Hrvatskoj započeli s prvim barikadama i balvanima koje su postavljali srpski pobunjenici 1990. godine, koji ne priznaju rezultate prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Slijedeći poziv koji im je profesija, snimatelji se u kriznim područjima susreću s prvim prijetnjama i mržnjom pobunjene gomile, koja je zazirala od slike. Počinju anonimne prijetnje i otvorene ucjene snimateljskih glava. Počinje krvavi rat s kojim se prvo susreću snimatelji Televizije Zagreb (Hrvatska televizija), a potom i ostali angažirani snimatelji. Praktički svi su snimatelji uključeni, od onih iz studentskih akademskih klupa do onih u mirovini. Uz profesionalne snimatelje brojni amateri vlastitom kamerom prate zbivanja, a njihovi snimci zauzimaju ravnopravno mjesto u izvješćima s ratišta.

Jedva da postoji postrojba u kojoj nije bilo elektroničke kamere kojom su bilježena ratna zbivanja. Već je krajem 1991. godine profesor Nikola Tanhofer na poticaj grupe snimatelja dragovoljaca u ZNG/HV održava prva predavanja za neprofesionalne snimatelje. Za tu prigodu pripravlja pisani materijal s uputama za snimanje u ratnim uvjetima. Tako nastaje priručnik Profesija ratni snimatelj s poglavljem Dvanaest snimateljskih zapovijedi. Taj neveliki priručnik od četiri kartice teksta nažalost nije nigdje objavljen već je u presliku dijeljen snimateljima.

Tijekom Domovinskog rata, a od 1991. do 1993. godine, poginuo je ili ubijen veći broj profesionalnih snimatelja i studenata filmskog i elektroničkog snimanja, broj kojih izlazi iz svih statistika i prosjeka koji važe za ratne situacije. Ubili su ih vojnici Jugoslavenske narodne armije, srpski odmetnici i srpski i crnogorski četnici. To su akademski snimatelj Gordan Lederer, snimatelj Žarko Kaić, student Pavo Urban, diplomant Živko Krstičević i student Tihomir Tunuković. Ti su snimatelji oslikali što za Hrvatsku televiziju što za strane televizije sva ratišta u Hrvatskoj i za života stvoriše životno djelo. Njihovim je snimkama i fotografijama dana cjelovita slika brutalnog rata protiv Hrvatske. Svi su poginuli s kamerom u ruci, a četvorica u trenutku snimanja. Oni su snimili vlastitu smrt i mjesto svoje pogibije, a njihove su kamere izdahnule s njima [1].

I među akademcima i bivšim studentima Akademije dramske umjetnosti s drugih studija bilo je žrtava, kako na samoj Akademiji tako i na ratištu.

U raketnom napadu na Zagreb, izvršenom s okupiranog teritorija po nalogu iz Knina, 2. svibnja 1995. godine lakše je ranjen jedan student Akademije po povratku s nastave. U napadu od 3. svibnja pogođena je i Akademija dramske umjetnosti i pretrpjela je znatna oštećenja od eksplozije kasetne bombe i tzv. zvončića [2]. Projektili su eksplodirali i u kancelarijama tajništva, dekanata i odsjeka dramaturgije. Na samoj akademiji i ispred nje ranjena su dva zaposlenika i četiri studenta, od kojih jedan smrtno.

Gordan Lederer

#Gordan Lederer (Zagreb, 21. travnja 1958. - 9. kolovoza 1991.) je poslije osmogodišnje škole i gimnazije u Zagrebu završio školu za fotoreportere Jugoslavenskog instituta za novinarstvo u Beogradu. Studij filmskog i tv-snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 1983. te diplomira 1989. godine s dokumentarni filmom Samoća (S. Aničić, 1987.) u produkciji ADU. Godine 1986. započinje studij arheologije na Filozofskom fakultetu, a 1989. godine u Inter-univerzitetskom centru u Dubrovniku započinje poslijediplomski studij Kulturna povijest istočnojadranske obale.

Za vrijeme studija s kolegom Mojmirom Koničem [3] realizira u akademskoj produkciji 35 mm animirani film Muybridge i comp. (1986.). Film je nagrađen Nagradom Sveučilišta, Sedam sekretara SKOJ-a i nagradom ASIFA-e za najbolji debitantski film na 33. festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu.

Od 1986. do 1989. godine angažiran je kao trik-snimatelj na dugometražnim animiranim filmovima Čudesna šuma (M. Blažeković) i Čarobnjakov šešir (M. Blažeković). U tom je razdoblju Gordan Lederer snimio i nekoliko animiranih video-spotova. Kao fotoreporter radi za Vjesnik, Borbu, Politiku i omladinski tisak.

Surađivao je na multimedijalnim prikazivanjima Borisa Bakala (Stolpnik i 22 prizora smrti).

Član je Društva filmskih radnika od 1988. godine.

Od 1987. godine kamerman je Hrvatske televizije. Kao snimatelj realizira 1987. godine na Televiziji Zagreb dokumentarne filmove Udruženje samaca i Badanj. Pored redovitog kamermanskog posla, kao snimatelj i scenarist - u suradnji s Draženom Šimićem - od 1989. do 1990. godine realizirao je niz samostalnih autorskih priloga arheološko-povijesne i putopisne tematike, vezanih uglavnom uz dokumentarni program redakcije Obzora (urednik Mladen Trnski): Tunis stagno (1990.), Turska kosa (1989.), Bunja (1989.), Castrum Justiniani (1989.), Uskršnji običaji a Velikoj Hrvatskoj (1989.), Mirna rijeka (I. dio 1989.), Licka Zrmanja (1990.), Hercegovina danas (1990.), Najstarije Topusko (1990.), Vodeničarstvo a Zagrebu (1990.), Savom mjesec dana nakon poplave (1990.), to mini-serijal pod naslovom Agramer Historische Video Zeitung (1989.-1990.: Posljednja snivališta zagrebačkih purgera, Mirogoj, Gradine i gradišta na Medvednici).

Godine 1990. snimatelj je dokumentarnog filma Tunguska katastrofa I/II (režija Željko Belić).

Uz rad na dokumentarnim filmovima stekao je stanovito iskustvo ratnog snimatelja 1991. godine snimajući na iransko-iračkom ratištu s novinarom Zvonkom Zmazekom i Draženom Šimićem dokumentarni film Kurdska kolijevka traži utočište. Iste godine kao autor i snimatelj realizira dokumentarne filmove Zima u plavsko-gusinjskoj kotlini i Knin bez komentara.

Od samog početka rata u Hrvatskoj snima na svim kriznim područjima za dnevnike Hrvatske televizije. Lederer snima u Kninu i Pakracu, kod Osijeka i Borova sela, u Vukovaru i na Banovini. Pao je od snajperskog metka i tromblonske mine snimajući u selu Čukura ponad Hrvatske Kostajnice. Njegova je kamera zabilježila mjesto odakle je pucano i zabilježila mjesto njegovog pada. Umro je na putu za Zagreb dugo vožen automobilom jer zapovjednik V. vojne oblasti JNA general Milan Rašeta, koji je stolovao u Zagrebu, onemogućava prelet helikoptera kojim bi Lederer bio prebačen u bolnicu.

Iz materijala snimanog na Banovini posmrtno je na HTV-u napravljen glazbeni video Banijska ratna svitanja. Taj je video, prebačen dobrotom tvrtke Arri iz Münchena na 35 mm filmsku vrpcu, a Akademija dramske umjetnosti prikazala ga je na otvorenju Festivala visokih filmskih škola u Münchenu u jesen 1992. godine.

Gordan Lederer posmrtno je dobitnik Posebnog priznanja Hrvatskog novinarskog društva za osobite zasluge na području novinarstva u domovinskom ratu (1993.). Na prijedlog Odbora za dodjelu nagrade Vladimir Nazor Gordan Lederer i grupa poginulih snimatelja dobili su posmrtno za svoj rad Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.). Posmrtno mu je dodijeljeno i odličje Reda Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom (1996.).

Žarko Kaić

#

Žarko Kaić (Livno, 7. ožujka 1949. -Osijek, 28. kolovoza 1991.) je započeo studij Filmskog snimanja na Akademiji 1970. godine i studira dvije godine. Usporedno sa studijem je zaposlen kao asistent snimatelja na Televiziji Zagreb, a potom i kao snimatelj. Kaić, koji se je iskazao kao vrstan snimatelj u brojnim dokumentarnim filmovima Branka Lentića.

Prvi rad u kinematografiji mu je dokumentarni film Mediteranske igre - Split 1979 (B. Lentić, 1981.) u kome je jedan od snimatelja, a prvi samostalni rad je kratkometražni dokumentarni film Kada je bilo najteže biti čovjek (M. Vogrić, 1986.).

Kaić je jedan od snimatelja kratkometražnog dokumentarnog filma Ratna bolnica Šiška (P. L. Lozo, 1992.) [4] koji je za potrebe Ministarstva zdravstva realiziran u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar.

Žarko Kaić je autor potresnih snimaka izbjeglica iz Aljmaša i Dalja s početka domovinskog rata. Ubijen je u Osijeku snimajući naoko mirni prizor tenka na cesti i vojnika JNA oko njega. Njegove zadnje snimke prikazuju tenk udaljen oko 50 metara iz kojeg je ispaljen rafal koji ga je pokosio. Pritom je teže ranjen i njegov kolega Dragan Krička.

Na konferenciji za tisak portparol JNA u V. vojnoj oblasti u Zagrebu general-major Milan Aksentijević izjavio je u kameru Hrvatske televizije i prisutnim novinarima da kamera na ramenu snimatelja liči na protutenkovsko oružje te nije čudo što je na snimatelja pucano.

Imenom Žarka Kaića nazvana je nagrada koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo za snimateljski rad. Žarko Kaić dobio je posmrtno za svoj rad Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.).

Pavo Urban

#

Pavo Urban (Dubrovnik, 1. kolovoza 1968. - 6. prosinca 1991.) studirao je nakon završene srednje pomorske škole na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Kratko je vrijeme kao pomorac plovio na brodovima Jadrolinije. Fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi, a kasnije se uključio u rad fotokluba Marin Getaldić u Dubrovniku. Pred rat bavio se umjetničkom fotografijom, izlagao na izložbama i radio kao fotograf na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku.

Početkom je rata u jesen 1991. godine položio prijamni ispit na Akademiji dramske umjetnosti studij Snimanja u Zagrebu. Potom se vraća u Dubrovnik koji je uskoro opkoljen jedinicama JNA i crnogorskim i srpskim napadačkim hordama. Pavo se prijavio kao dragovoljac još u srpnju 1991. U pripremama za obranu grada aktivan je od početka rujna, a 29. rujna je već na položaju u Župi dubrovačkoj (Buići, Makoše, Postranje). Po padu i okupaciji Župe vraća se u Dubrovnik i dokumentira razaranja grada fotografijom i videom. Snima za Slobodnu Dalmaciju i Dubrovački vjesnik, a dokumentira i za Ministarstvo informiranja RH.

Pavo Urban pao je od minobacačke granate nedaleko Orlandova kipa, a na fotografijama koje je pred pogibiju snimao zabilježen je niz mina koje su u njegovoj neposrednoj blizini padale po Stradunu. Snimao je za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik, a s mjesta pogibije snimljena i posljednja snimka Kamena prašina nad Gradom. Posmrtno je izašla fotomonografija Pavo Urban [5] s ciklusom fotografija Rat-art koje je započeo snimati početkom rata, te Pavo Urban - posljednje slike [6], a priređen je i veći broj izložaba s njegovim predratnim i ratnim fotografijama.

U Dubrovniku je utemeljena Zaklada Pavo Urban za pomoć djeci, Udruženja obitelji branitelja Domovinskog rata.

Za svoj rad primio je više nagrada i to: 3. nagrada za fotografiju na Dubrovačkom salonu II (1989.), Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.), Posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za osobite zasluge na području novinarstva u domovinskom ratu (1993.), Posebno priznanje Akademie der Künste, Berlin (1993.), Fritz-Sanger-Preis, Bonn (1993.), Posebno priznanje HDDR Dubrovnik za izuzetne osobne zasluge na području novinarstva u Domovinskom ratu (1993.), Nagrada Laus DDF, Dubrovnik (1995.).

Pavo Urban odlikovan je sljedećim odličjima: Spomenica Domovinskog rata 1991/1992. (1997.), Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom (1996.), Odličje Hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata s pozlaćenim pleterom (1996.), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.).

Živko Krstičević

#

Živko Krstičević (Zagreb, 13. srpnja 1954. - Turanj kod Karlovca, 30. prosinca 1991.). Godine 1973. učlanjuje se u Foto klub Zagreb. Studij filmskog i TV snimanja započinje 1978. godine i apsolvira 1983. godine, a apsolvirao je i na Filozofskom fakultetu. Još kao student neko vrijeme radi kao filmski fotograf i asistent snimatelja.

Godine 1984. Krstičević s kolegom Tihomirom Beritićem utemeljuje tvrtku Film video art (FVA) kao tzv. trajnu filmsku radnu zajednicu i bavi se proizvodnjom i produkcijom filmova i televizijskih emisija odnosno video i televizijskih programa. Kao snimatelj i producent radi i organizira sustave s programima internih televizija (Animafest 1984., 1986., 1988. i 1990., Video klub Univerzijade 1987., Smotra folklora 1987., UNICA 1988., Video Gavella 1988., Video Pula 1988., Dani uretre 1990. i 1991.).

Krajem 80-ih godina Živko Krstičević je tajnik Društva filmskih radnika Hrvatske. Studij nastavlja 1990. godine i priprema diplomski ispit za koji 1991. predaje i pisani rad Televizija visoke rezolucije [7].

Početkom rata Krstičević je izabrao u svom profesionalnom radu položaj agencijskog snimatelja i novinara te uglavnom radi za informativnu tvrtku WTN [8]. To mu je kao snimatelju koji radi za strane tvrtke omogućavalo prelazak crte bojišnice i odlazak i na okupirane dijelove Hrvatske. Snimao Zagrebu pregovore s JNA, opsjedanja i predaju kasarni zatim u Petrinji, Lipiku, istočnoj Slavoniji, Karlovcu itd.

Neposredno pred pogibiju snimljena je dokumentarna emisija Živko Krstičević - ratni snimatelj (N. Lovčević, 1992.) u kojoj Krstičević govori o svom radu i radu ratnog snimatelja.

I njegova kamera zabilježila je mjesto pada svog snimatelja na Turnju, gdje pala je jedna od tisuća mina koja ga je ubila dok je snimao za WTN.

Živko Krstičević dobio je posmrtno za svoj rad Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.).

Kratkometražni filmovi: [9] Uspon I.-IV. (D. Volarić, 1984.), Tata, da li si dao krv (Z. Ogresta, 1988), Dobrosusjedska pomoć (Z. Ogresta, 1989), Franjevački samostani u Bosni (1989.), Brigitta Montanary - prijetnja nad Jadranom (V. Mihletić, 1990.) [10].

Video: Gospi u pohode (J. Sedlar, 1984.), Kako je sniman film U raljama života (D. Krencer, 1985.), Terme Čatež i Dvorac Mokrice (Ž. Krstičević, N. Suvačarov, 1988.) [11], Termomehanika (Ž. Krstičević, 1988.), Gastroenterologija (D. Vernić, 1988.), Elektroakupunktura (D. Vernić, 1988.), Gradinvest (D. Vernić, 1988.), Hrvatski Božić (J. Sedlar, 1989.) [12], Duhan (S. Praljak, 1990.), Sandžak (S. Praljak, 1990.), Kako je sniman film Priča iz Hrvatske (1990.), Garešnica (Općinsko vijeće) (1990.), Bosna pred rat (Banja Luka (1991.) [13], Moslavinom usput II (J. Gobac, 1993.).

TV emisije i prilozi: Živko Krstičević i Tihomir Beritić i njihov video art (Ž. Krstičević, T. Beritić, 1988.) [14], Video Pula (D. Vernić, 1988.) [15], Marin Držić (Z. Ogresta, 1989.).

Dodatni snimatelj: Kordun (V. Mihletić, snimatelj S. Kolbas, 1988.), Lijepa naša (J. Sedlar, snimatelj K. Kursar, 1987.), U sredini mojih dana (J. Sedlar, snimatelj K. Kursar, 1988.), Izgubljeno blago (D. Vernić, snimatelj D. Vernić, 1966.).

Tihomir Tunuković

#

Tihomir Tunuković (Zagreb, 30. lipnja 1967. - kod Travnika, 1. studenog 1992.) započeo je studij Snimanja na Akademiji 1989. godine.

Početkom rata 1991. godine, kao student III. godine filmskog i televizijskog snimanja, radi kao slobodni snimatelj za svjetske agencije. Tada je utemeljio tvrtku Tuna film i nabavio Steadicam EFP te započinje prve korake kao snimatelj -operator Steadicama. S njim snima i kratki igrani film Enya (N. Sviličić, 1992.) u produkciji Akademije dramske umjetnosti, Tuna filma i Gama studija. Osim toga snima glazbene spotove Suza (L. Nola, 1991.), U gori raste zelen bor (L. Nola, 1991.) i Na rijeci (L. Nola, 1991.) s glumicom Anjom Šovagović-Despot i grupom zagrebačkih glumica [16]. Tunuković je 1992. godine kod Osijeka lakše ranjen u ruku, ali to ga ne priječi u daljnjem radu.

Zadnji mu je profesionalni angažman u tvrtci BBC za koju snima rat u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. U koloni nemoćnih i ispaćenih izbjeglica Tihomira Tunukovića ubija projektil iz srpskog protuzrakoplovnog topa nedaleko Travnika, na dan Svih Svetih, a nalazio se je u vidno obilježenom i prepoznatljivom britanskom automobilu s Press oznakama.

Njegove ratne snimke korištene su i u filmu Mozart 1991 (K. Gančev, 1993.) [17]. Tihomir Tunuković dobio je posmrtno za svoj rad Posebno priznanje Ministarstva kulture Republike Hrvatske (1993.).

Boris Erdelji

#

Boris Erdelji (Beograd, 1947. - Borinci kod Vinkovaca, 1995.) istaknuti hrvatski filmski montažer je kao hrvatski vojnik zarobljen kod Vukovara i proveo više mjeseci po logorima u Jugoslaviji. Osuđen je na dugogodišnju robiju te zamijenjen, a po povratku se uključuje ponovno u svoju vukovarsku Domobransku pukovniju. Poginuo je nesretnim slučajem kod Vinkovaca prilikom izviđanja.

Luka Skračić

#

Luka Skračić (Split, 1975. - Zagreb, 1995.) student I. godine filmske i televizijske režije teško je ranjen je 3. svibnja 1995. godine pred Akademijom, pri dolasku na nastavu. Preminuo je nakon mjesec dana ne dolazeći svijesti. Pokopan je na Murteru, otoku i mjestu odakle potječe njegova obitelj.

 

 


Bilješke

[1] Početkom 1992. god. Nenad Puhovski je realizirao film U spomen ratnih reportera, kojim je odana počast do tada poginulim studentima i bivšim studentima filmskog i tv snimanja Gordanu Ledereru, Žarku Kaiću, Pavu Urbanu i Živku Krstičeviću. Film je proizveden na Akademiji dramske umjetnosti, a vidokaseta je distribuirana preko Ministarstva informiranja RH.

[2] Dio punjenja kasetne bombe pao je na dio zgrade u kojoj se nalazi balet HNK. Pri tome je ranjeno više balerina koje su bile na baletnoj probi produkcije Donau balet.

[3] Akademski snimatelj Mojmir Konič je od 1996. godine direktor Viba Filma u Ljubljani, Slovenija.

[4] Susnimatelji Ante Škoda, Georg Koidl, Dražen Koluder, Josip Perica, Ivan Nekić, Ivan Belić, Sandra Petričić, Robert Knežević, Nikola Stupčić, Marko Anzulović, i Ivo Govorčin.

[5] Pavo Urban, urednik Lukša Peko, urednik fotografije Željko Šoletić, Naučna biblioteka - Dubrovnik, Dubrovnik 1992.

[6] Antun Maračić: Pavo Urban - posljednje slike, META, Zagreb 1997.

[7] Rukopis je objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu 13/1998., a za tisak su ga priredili Ranko Karabelj i Silvestar Kolbas.

[8] Worldwide Television News

[9] Popis radova prema: Snimateljska filmografija i videografija Živka Krstičevića (Silvestar Kolbas: Živko Krstičević - snimatelj i producent, pionir videa, fantast nezavisne televizije, Hrvatski filmski ljetopis 13/1998., Zagreb 1998.).

[10] susnimatelj Nenad Suvačarov

[11] susnimatelj Nenad Suvačarov

[12] susnimatelj Nenad Suvačarov

[13] susnimatelj Nenad Suvačarov

[14] susnimatelj Tihomir Beritić

[15] susnimatelj Nenad Suvačarov

[16] Objavljeno na video kaseti Čekam te (Lili Marlen), Duga film, Zagreb 1992.

[17] snimatelj Vanja Černjul