Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Profesija snimatelj

Otvori sve | Zatvori sve

Obrazovanje

O školovanju snimatelja i tehničkog osoblja

Redovito i sustavno školovanje za temeljna filmska zanimanja uspostavlja se 1948. godine u Školi za srednje tehničke kadrove (Filmski tehnikum) [24]. Škola za snimatelje slike, snimatelje zvuka, majstore rasvjete i laborante djeluje do 1953. godine, kada se pripaja Grafičkoj školi, a zatim i ukida.

Krajem 50-tih godina pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu organiziran je Filmski seminar (1958. - 1962.) koji pohađaju amateri, a i budući profesionalci. Istodobno je Institut za film iz Beograda osniva u Zagrebu dvogodišnju Filmsku školu. Ispiti su se polagali u Zagrebu i Beogradu, ali škola je ubrzo ukinuta. Nešto je malo filmaša školovano u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti, a nešto veća i značajnija grupa školovana je krajem 60-tih godina na FAMU [25], Prag, Čehoslovačka.

Godinama se je na filmu, u praksi, školovalo za film. Prekretnica je uspostava visokoškolskih filmskih studija 1968. godine na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Veliki su otpori bili osnivanju, a kasnije i odvijanju filmskih studija. Glavni argumenti su bili da je za potrebe hrvatske kinematografije probitačnije školovati ljude u Beogradu ili u Čehoslovačkoj. Otpor je bio iskazivan i u zahtjevima da se na Akademiji školuje za asistentska zanimanja, te zanatske struke maskera, električara i sl. jer "svjetske tvrtke", koje dolaze snimati u Hrvatsku, ne trebaju redatelje, snimatelje i montažere već samo njihove asistente i tehničko osoblje. Ta je politika bila razumljiva sa stajališta profitabilne filmske industrije koja prodaje usluge, a koja je propagirala te stavove, ali ne i iz pozicije hrvatske kinematografije. Ipak, od prvoga dana pa do danas najveću pomoć u radu Akademiji pruža Televizija Zagreb, Hrvatska televizija.

Sveučilišni studij Filmskog i televizijskog snimanja

Na poziv redatelja Ante Babaje, koji na tadašnjoj Akademiji kazališne umjetnosti organizira studij filmske režije (1968.), Nikola Tanhofer, redatelj i filmski snimatelj, koncipira i 1969. godine utemeljuje četverogodišnji dodiplomski studij Filmskog snimanja. Studij, temeljen na produkcijskoj jednostavnosti, zanatskoj utemeljenosti i snimateljskoj kreativnosti, vrlo se brzo profilira kao prepoznatljiva hrvatska škola filmskog snimanja.

U sklopu filmskih studija, pa tako i studija Filmskog i televizijskog snimanja, kao vanjski nastavnici stručnih predmeta od prvih dana djeluju istaknuti filmski stručnjaci Vjekoslav Smetko, ing. Zora Smetko, ing. Albert Pregernik, Miljenko Dörr, Tea Brunšmidt, Ivanka Forenbacher, Sulejman Kapić i dr.

Nakon nekoliko godina počinje Tanhofer, koji je od 1969. godine praktički sam održavao umjetničku nastavu filmskog snimanja, na četiri studijske godine, sa sustavnim uvođenjem mladih školovanih akademskih snimatelja u nastavu, i to: Enes Midžić (1976.), Krešimir Mikić (1979. - 1994.), Goran Trbuljak (1988.), Silvestar Kolbas (1996.), Mario Kokotović (1996.) i Boris Popović (1997.), a kao vanjski suradnik angažiran je akademski snimatelj Ranko Karabelj.

Uz stalne akademijine nastavnike teorijske i stručne nastave, angažiran je i određeni broj nastavnika vanjskih suradnika s područja vizualnih umjetnosti, kao napr.: Jakov Bratanić, dr. sc. Radovan Ivančević, Mladen Pejaković, dr. sc. Tonko Marojević, Dušan Malešević, Dinka Jeričević i dr. Nastavnici stručnih predmeta su: ing. Aleksandar Aleksijević, dr. Dušan Benčić, dr. Zlatko Lasić, dr. Miše Baće, dr. Nina Knešaurek i drugi.

Sredinom 70-tih godina filmsko snimanje upotpunjuje se s komponentom televizijskog snimanja, a početkom 80-tih godina uvodi se u nastavu elektroničko snimanje. Jedan od bitnih temelja u studiju je fotografija, s kojom su mnogi snimatelji započeli svoj rad i studij, a mnogi su se po diplomiranju opredijelili za taj poziv. Ta se nastava sredinom 90-tih godina proširuje, uvode se novi fotografski kolegiji, koji bi trebali bili temelj za uvođenje Katedre za fotografiju i samostalnog studija fotografije. Uz nastavnike filmskog i televizijskog snimanja, nastavu fotografije izvode Marija Tonković i Nenad Ilijić. Širenje nastavnog područja u segmentu rasvjete, televizijske i studijske rasvjete, područja koje je sada sadržano u nastavi filmskog i televizijskog snimanja, ali i samostalnog kolegija, zametak je planiranog osnutka Katedre svjetla i rasvjete.

Već od sredine 90-tih godina u nastavi je sve prisutniji rad u radionicama, koje vode istaknuti umjetnici i specijalisti filmske fotografije. Kroz radionice, za studente 3. i 4. studijske godine i internacionalne seminare, koje pohađaju istaknuti odabrani studenti, nastoji se u nastavni rad uvesti produkcijski profesionalizam i zanatski perfekcionizam, te studentima približiti radna iskustva vrhunskih profesionalaca.

Tanhoferovo djelo kao njegovi učenici i slijednici nastavljaju na Akademiji nastavnici, akademski snimatelji: Enes Midžić, redoviti profesor, Goran Trbuljak, izvanredni profesor, Silvestar Kolbas, izvanredni profesor, Boris Popović, docent i Mario Kokotović, asistent.

Hrvatska škola filmskog snimanja

Sveučilišni profesor i znameniti hrvatski filmski snimatelj i redatelj, blistavi filmaš Nikola Tanhofer utemeljio je hrvatsku školu filmskog snimanja. Počeo je krajem 60-tih godina praktički od ničega, bez literature i udžbenika, koji bi studentima olakšali pronicanje u zanat i umjetnost pokretnih slika. Ali, počeo je od sebe i svojih iskustava koja nisu prestankom aktivnog snimanja bila konzervirana. On je u radu sa studentima upravo crpio snagu i bio vrlo moderan i svjež u svojim pogledima i postavkama, kako na sliku tako i na film u cjelini.

Studij koji je Tanhofer osmislio, utemeljio i razvijao zasigurno je bitno promijenio sliku hrvatske kinematografije, a i televizije. Više nego išta drugo. Već kao klasik hrvatske kinematografije, sistematizirao je i normirao temeljne postavke zanata, a najvrjedniji je upravo rad na vizualizaciji filmske slike, osmišljavanjem i koncipiranja svjetla i temeljnih modela osvjetljavanja, koji uz klasične modele zagovaraju uporabu tzv. ambijentalnog - postojećeg svjetla. Upravo svjetlom oblikuje se slika, a svjetlo i jeste boja. Uz svjetlo i boju njegove postavke o dinamici kadra, kadru sekvenci uporabi objektiva odaju ga kao autora koji na klasičnim i provjerenim modelima izgrađuje modernu sliku otvorenu daljnjem razvoju.

Tanhofer je kroz svoja predavanja i vježbe sa studentima godinama propitivao principe koje svojim knjigama i udžbenicima utvrđuje. Na tim su principima odgojene generacije snimatelja, koji tvore danas prepoznatljivu školu hrvatskog snimateljstva, s rezultatima koji su usporedivi sa svjetskim dometima.

Knjige i udžbenici

Primjenjujući svoje dugogodišnje snimateljsko i redateljsko iskustvo s mnogim znanjima koje je kao filmaš te sveučilišni nastavnik stjecao, Tanhofer je postavio sustav modernog školovanja. Uz to je trebalo teorijska znanja s više područja pretočiti u područje kojim se malo tko bavio, a to su knjige i udžbenici o snimateljstvu, koji teorijskim i praktičnim zasadama, te umjetničkom interpretacijom, postavljaju temeljne norme i otvaraju prostor daljnjem razvoju.

Tanhofer je napisao nekoliko priručnika, skripata i knjiga. Jedna od knjiga, Filmska fotografija, temeljni je udžbenik hrvatske škole kinematografskog snimanja. Ta je škola temeljena na načelima koja su u toj knjizi naznačena te razvijana na Akademiji dramske umjetnosti. Filmska fotografija nije samo pitanje temeljnog snimateljskog obrazovanja u struci već je materija koja zadire u samu srž našega umjetničkog razvoja i na kameri i na montaži, dramaturgiji i režiji. Svojom pojavom 1981. godine Filmska fotografija je otvorila mogućnost za obradbu određenih tema, kojima se sama nije bavila, ili pak poticala i proširenje nekih naznačenih tema.

Fenomen boje tema je kojom se prof. Tanhofer godinama posebice bavio. Svoje postavke o boji Tanhofer crpi iz znanih teorija i sistematizacija koje provjerava u svakodnevnoj snimateljskoj praksi, praksi svoga umjetničkog iskustva kao i praksi svojih studenata. Svoja je istraživanja pretočio u drugu knjigu, O boji na filmu i srodnim medijima, koja svojim pristupom predstavlja pionirski rad s područja boje u mediju pokretnih slika, i to ne samo u Hrvata

I ova knjiga, kao prethodna, otvara nova područja i zacrtava njegovim učenicima put u istraživanje, kako struke tako i propitivanja praktičnih rješenja u postavi svjetla i boje. Knjiga je strukturirana tako da sustavno vodi kroz područja koja su nužna za svekoliko razumijevanje nastanka i viđenja boje, djelovanja boja i njihova suodnosa, primjenu boja u njihovom harmoničkom suodnosu kao i tehnička snimateljska sredstva za reprodukciju i kontrolu boja.

Svojim sadržajem knjiga nije usko vezana samo uz snimateljski rad te rad na designu svjetla, jer boja zadire u sva područja filmske i televizijske umjetnosti i struke. S obzirom na temeljne principe uporabe boje široko je otvorena profesionalcima i studentima u svim umjetničkim i stručnim područjima filma i televizije, ne samo snimateljima, majstorima i čitačima svjetla već i područjima scenografije, kostimografije, režije, montaže itd. Vrijednost knjige, osim što razložno tumači prirodu i tehnologiju nastanka i reprodukcije boje, je u tome što postavlja normu koja je otvorena daljnjoj umjetničkoj nadgradnji individualnog razvoja svakog od autora koji se bave bojom.

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 

 


Bilješke

[24] Često se naziva i Kinotehnikum.

[25] Filmova a televizní fakulta Akademie múzických umĕni - Fakultet za film i televiziju akademije umjetnosti