Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Nikola Tanhofer
Utemeljitelj studija filmskog i televizijskog snimanja

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Enes Midžić

Nikola Tanhofer
Profesor Nikola Tanhofer

Kao što je razdoblje nastajanja i stasanja hrvatskog filma bitno obilježavao Oktavijan Miletić, u razdoblju organizirane i stabilne produkcije bitnu je ulogu, zbog svoje svestranosti i autorskog udjela, imao Nikola Tanhofer.

Tanhoferov životni put od snimatelja-reportera do snimatelja igranih filmova, redatelja, scenarista i sveučilišnog profesora obilježen je nezaobilaznim ostvarenjima na području filmske fotografije i režije, ali i izgradnje sustava naobrazbe na području filmske fotografije, koji ima svoj puni iskaz u radovima akademskih snimatelja "zagrebačke škole".

Nikola Tanhofer (Zagreb, 25. 12. 1926. - 23. 11. 1998.) započinje svoje bavljenje filmom u kin-amaterskom društvu Romanija 1943. godine. Maturiravši 1945. godine Tanhofer, s interesom za film, započinje raditi kao laborant, tonski tehničar te snimat-reporter u Filmskom poduzeću DFJ, Direkciji za NR Hrvatsku, i potom snimatelj u Zora filmu. Istovremeno upisuje studij jezika na Filozofskom fakultetu, a 1950. prelazi na grupu povijesti umjetnosti.

U međuvremenu 1947. godine odlazi na specijalizaciju u filmski studio Barandov u Čehoslovačkoj, no, ona se prekida uslijed pogoršanja odnosa Jugoslavije i SSSR-a. U Foto klub Zagreb učlanjuje se 1950. godine.

Po povratku u Zagreb odmah dobiva zadaću kao snimatelj reportaža i prvi su mu radovi uklopljeni u filmski žurnal Pregled br. 1 (redaktor K. Golik,  1948.) pod nazivom Značajni dani Jugoslavenske akademije [1] i Svetosavska besjeda u Zagrebu [2]. Nikola Tanhofer koji tada ima 22 godine, nevelikog je snimateljskog iskustva, ali se očito izdiže svojim radovima, senzibilitetom i likovnom kulturom iznad ostalih.

Tog 22-godišnjeg reporter-snimatelja zapaža Branko Marjanović i odabire za snimatelja dugometražnog igranog filma Zastava (B. Marjanović,  1948.). Marjanović je hrabro donio odluku o snimatelju na temelju pregleda snimanih materijala više snimatelja, a Oktavijan Miletić jedini kapacitirani snimatelj igranih filmova nije bio predviđen. Malo je vjerojatno da bi  Branko Marjanović i  Oktavijan Miletić, filmaši iz razdoblja NDH, mogli zajedno raditi i u novom režimu na tako važnoj zadaći. 

Prvi kratkometražni film Aluminij (A. Mladineo,  1950.) Tanhofer je snimio je tek nakon dugometražnog filma. Obuzet mnogim vidovima filmske djelatnosti nije kao snimatelj snimio mnogo filmova ali je kao redatelj u svojim filmovima imao potpunu kontrolu nad filmskom fotografijom.

Tanhoferova propitivanja tehničkih i tehnoloških mogućnosti u prepletu sa stvaralačkim i autorskim zasadama snimateljskog umijeća, snimateljske dosjetke i inovacije iskazane su kroz svaki njegov naredni dugometražni igrani film. U filmu Zastava prvi je puta korišten u našem filmu kran, a Tanhofer je savjetima sudjelovao u njegovoj izradbi.

U tehničkom i materijalnom siromaštvu upušta se Tanhofer često u tehničke poduhvate koji nisu kod nas izvođeni. U filmu Sinji galeb (B. Bauer,  1953.) prvi kod nas koristi stražnju projekciju U u filmu H-8 (N. Tanhofer, 1958.) [3] izvodi briljantne prizore jurnjave autobusa-makete.

Uz te za naše prilike zahtjevne inovacije u filmu Ključ (V. Kljaković, K. Papić, A. Vrdoljak, 1965.) prvi puta primjenjuje kod nas i uspješno realizira luminaciju [4]. Dvije priče koje je u Ključu snimao Tanhofer snimane su na Kodak 3X materijalu nominalne osjetljivosti 250 ASA. Luminacijom je osjetljivost povećana na oko 500 ASA, a bitno je smanjen i visoki kontrast nočnih scena. Tanhofer za postupak koji su razvili Amerikanci 1947. godine pod nazivom latensifikacija [5] odnosno kasnije nazvan flashing [6] ili fogging [7] rabi naziv luminacija. Postupak se sastoji od izlaganja vrpce slabom svjetlu koje stvara određeni stupanj mrene na negativu. Time negativ postaje nešto gušći što se uz produženo razvijanje očitava kao dobitak u osjetljivosti, a dolazi i do snažnog izjednačavanja kontrasta. Tehnički je Tanhofer postupak luminacije izveo tako da je vrpcu prije ulaska u stroj za razvijanje osvjetljavao slabim kontroliranim svjetlom, a zatim vrpca je produženo razvijana.

Film Bablje ljeto (N. Tanhofer,  1970.) prvi je Tanhoferov snimateljski rad u boji na dugometražnom filmu.

Tehnički nadaren i obrazovan Tanhofer je, između ostaloga, napravio motor za snimanje sličicu po sličicu za Cameflex kameru iz 50-ih godina koja je bila u njegovom vlasništvu [8].

Počam od 7-ih godina zastupao je tezu da u situaciji produkcijskog siromaštva i sve češćih koprodukcija kinematografije i televizije je nužno uvođenje Super 16 tehnologije. Ni na jednoj ni na drugoj strani nije bilo niti interesa, a niti razumijevanja. Tek je sredinom 90-ih godina HTV nabavila Super 16 kameru.

Često se u Tanhoferovoj filmografiji navodi film Šala (B. Žižić,  1973.) no Tanhofer je tek započeo rad na tom filmu, ali ga je napustio, a snimatelj je bio Andrija Pivčević.

Posljednji film za koji se je spremao 80-ih godina i za koji se je činilo da će ga prihvatiti bio je projekt  Antuna Vrdoljaka Kiklop no taj je film konačno snimio Tomislav Pinter. Posljednji film u kojem se koriste Tanhoferove snimke je dokumentarni srednjemetražni film Filmska razglednica Umjetničkog paviljona (Z. Sudović,  1992.).

Suočen sa zahtjevima redatelja koji slabo poznaju zanat, bio je prisiljen baviti se i režijom. I u tome je bio odmah bolji od mnogih tada uvaženih redatelja. Kao značajan autor filmske fotografije, uz scenaristički rad, iskazuje se i kao značajan redatelj osebujnog senzibiliteta koji režijom 8 igranih filmova ostavlja u hrvatskoj kulturi svoj neizbrisivi trag.

U filmu Svanuće (N. Tanhofer, 1964.) eksperimentirao je s dinamičnim okvirom, tj. promjenjivom veličinom omjera slike tijekom filma umjesto s pukim povećanjem omjera slike u jednom od widescreen sustava. U tom se filmu iz dramaturških, likovnih i eksperimentalnih razloga maskiranjem pri snimanju i obradi mijenja omjer okvira pojedinih kadrova tako da se razlikuje od cjeline filma koja je temeljno snimljena u WS 1.66 formatu. Snimatelj filma je bio  Antun Markić.

Tanhofer je scenarist filma Nije bilo uzalud (N. Tanhofer, 1965.) te je jedan od scenarista filmova Opsada (B. Marjanović, 1956.) i Svanuće (N. Tanhofer, 1964.), a i jedan od idejnih začetnika scenarija za film H-8 (N. Tanhofer, 1958.). Napisao je scenarije i za kratkometražne filmove Osteosinteza (1969.), Plitvice (1969.), Umjetnost na tlu Jugoslavije (1969.), Puljske uspomene (N. Tanhofer, 1970.), XX. stoljeće (1974.), Agrokombinat (N. Tanhofer, 1970.), Agrokoka (N. Tanhofer, 1977.) i San i java Matije slikara (B. Gamulin, 1981.). [9]

Za ovaj potonji scenarij Tanhofer je dobio sredstva za realizaciju filma. Ocjenjujući onovremenu filmsku situaciju nepogodnom za profesionalca koji je navikao na više proizvodne standarde, Tanhofer prepušta realizaciju filma svojim bivšim studentima  Enesu Midžiću i  Bruni Gamulinu što nije pojava poznata u novijem hrvatskom filmu. [10]

Za televiziju, na kojoj je neko vrijeme radio u statusu urednika režira niz dokumentarnih emisija. Jedan od prvih svjetlosnih postava u televizijskom studiju Vijesti postavio je Tanhofer i dugi je niz godina bila nužna samo izmjena pregorjelih ili oslabljenih žarulja u reflektorima.

Tanhofer je zaokupljen filmom u svim njegovim vidovima, a s autorskim nabojem otvara nove stranice hrvatske kinematografije i s aspekta filmske slike, izbora teme, inovacijama i kreativnim pomacima u režiji. Tražeći nove izazove Tanhofer, po pozivu Ante Babaje, utemeljuje na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti 1969. godine studij Filmskog i televizijskog snimanja. Studij je usmjeren kreativnosti koja u nekim elementima nadomješta složenost u nas nedostatne filmske scenske tehnike i materijalno siromaštvo produkcije. Iako je formalno od 1996. godine u mirovini, predaje studentima Filmsko snimanje IV i Osnove snimateljskog umijeća.

Bitno je istaknuti da je Tanhoferova supruga Radojka Tanhofer, filmska montažerka u nizu filmova, jedan od utemeljitelja studija montaže, glavni pedagog i nositelj tog studija niz godina. Prof. Radojka Tanhofer odgojila je sve dosadašnje generacije akademskih filmskih i televizijskih montažera.

Uz niz stručnih članaka koje je napisao i priredio za Filmsku enciklopediju Nikola Tanhofer je autor skripata Snimatelj i svjetlo (Zagreb 1972., ADU) i O boji (Zagreb 1973., ADU), udžbenika Osnove snimateljske tehnike I. (Zagreb 1977., ADU) te knjige Filmska fotografija (Zagreb 1981., Filmoteka 16). Knjiga Filmska fotografija djelo je koje predstavlja pionirski rad i ispunjava prazninu na tom području. Hrvatska škola filmskog snimanja temeljena je na načelima koja su u toj knjizi naznačena te razvijana na Akademiji dramske umjetnosti. Filmska fotografija ne raspravlja samo pitanje temeljnog snimateljskog obrazovanja u struci već zadire u samu srž umjetničkog razvoja i na kameri i na montaži, dramaturgiji i režiji. Početkom rata Tanhofer pripravlja kratki tekst s uputama za snimanje u ratnim uvjetima Profesija ratni snimatelj s poglavljem Dvanaest snimateljskih zapovijedi (1991.). Godine 1996. priredio je za studente stručne članke s nastavnim temama Osnova snimateljskog umijeća koje nisu obrađene u prethodnim radovima i to Latensifikacija i luminacija, Postojeće svjetlo, Kadar-sekvenca i Kombinirano snimanje. Njegovu posljednju knjigu O boji na filmu i srodnim medijima (Zagreb 2000., Novi Liber i ADU) za tisak je priredio i uredio Silvestar Kolbas.

Uz rad na edukaciji naraštaja hrvatskih filmskih i televizijskih snimatelja, te snimatelja u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Sloveniji i Vojvodini, Nikola Tanhofer je umjetnik vezan višestrukim vezama s filmom. Početkom-ih godina obnašao je dužnost intendanta hrvatske kinematografije i član je natječajnih komisija za film, a od 1996. godine član je Povjerenstva za film Ministarstva kulture. Zastupajući interese struke Tanhofer je pristao biti prvim predsjednikom Hrvatske udruge filmskih snimatelja, koju su utemeljili 1996. godine njegovi bivši studenti, snimatelji igranih filmova.

Filmografija

Kratkometražni filmovi

Aluminij (A. Mladineo, 1950.), Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (R. Sremec, B. Belan, O. Gluščević, M. Katić, 1951.), Petar Dobrović (A. Petrović, V. Raspor, 1952.), Segestica (B. Marjanović, 1953.), Proslava VI. korpusa u Slavonskom Brodu (B. Marjanović, 1953.), Vesna (B. Bauer, 1955.), Ogledalo (A. Babaja, 1955.), Pozdravi s Jadrana (A. Babaja, 1958.), Stoljeće velike kuće (G. Paro, 1960.), Pes za petsto (I. Škrabalo, 1962.), Čuješ li me (A. Babaja, 1965.), Maturanti (B. Žižić, 1966.), Dubrovačke ljetne igre (Z. Berković, 1969.), Puljske usporedbe (N. Tanhofer, 1970.), Agrokombinat (N. Tanhofer, 1970.), Slamarke divojke (I. Škrabalo, 1971.), Recital (P. Krelja, 1972.), Čarape Sloboda Samobor (Z. Berković, 1972.), Ivan Lacković- Croata (A. Vrdoljak, 1972.), Mojca (B. Ranitović, 1972.), Plitvička jezera (M. Feman, 1973.) [11], Agrokoka (N. Tanhofer, 1977.), Čuješ li me sad (A. Babaja, 1978.), Pod suncem Splita (A. Vrdoljak, 1979.), Filmska razglednica Umjetničkog paviljona (Z. Sudović, 1992.) [12].

Dugometražni igrani filmovi (snimatelj)

Zastava (B. Marjanović, 1948.), Plavi 9 (K. Golik, 1950.), Ciguli Miguli (B. Marjanović, 1952.) [13], Sinji galeb (B. Bauer, 1953.), Opsada (B. Marjanović, 1956.), Ključ (V. Kljaković,  K. Papić,  A. Vrdoljak, 1965.) [14], Bablje ljeto (N. Tanhofer, 1970.).

Dugometražni igrani filmovi (redatelj)

Nije bilo uzalud (N. Tanhofer, 1965.), H-8 (N. Tanhofer, 1958.), Klempo (1958.) [15], Osma vrata (N. Tanhofer, 1959.), Sreća dolazi u 9 (N. Tanhofer, 1961.), Dvostruki obruč (N. Tanhofer, 1963.), Svanuće (N. Tanhofer, 1964.), Bablje ljeto (N. Tanhofer, 1970.).

Nagrade

Nagrada vlade NRH za film Zastava. Zlatna arena, nagrada publike Jelen i Slavica za film H-8 (1958.). Nagrada Srebrno krilo na festivalu u Vichyju za film Klempo (1960.). Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1986.) i Vjesnikove nagrade Krešo Golik za životno djelo (1989.).

Nikola Tanhofer odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1996.).

 


Bilješke

[1] Susnimatelj Viktor Farago

[2] Susnimatelji Viktor Farago i Valentin Šerak

[3] Snimatelj S. Zalar

[4] Lat. lumen - svjetlo

[5] Intenzifikacija latentne slike

[6] Blistanje, cakljenje, sjaj

[7] Zamagljivanje, pravljenje mrene

[8] Kamera je sada u posjedu snimatelja Željka Sarića. S tom trofejnom kamerom s pogodnošću uporabe Tanhoferovog motora snimljeni su između ostalih višestruko nagrađivani filmovi U potrazi za Šutejem (N. Puhovski, 1981.), Broj iz svjetlosti (B. Gamulin, 1983.) i Posvećenje mjesta (B. Gamulin, 1989.).

[9] San i java Matije Skurjenija

[10] San i java Matije slikara (B. Gamulin, 1981.)

[11] Susnimatelj Tomislav Pinter

[12] Susnimatelji Željko Sarić, Nedjeljko Čaće i Goran Trbuljak

[13] Zbog negativnih političkih kritika film je zabranjen, a prikazan je tek 1978. god.

[14] Omnibus sastavljen od filmova Duga ulica, Čekati i Poslije predstave. Film Čekati snimio je Tomislav Pinter.

[15] Srednjometražni igrani film