Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

O filmu »Borci za Hrvatsku«

"Slavlje slobode" (1942.)

Film Borci za Hrvatsku (1944.), u kojem se pojavljuje Lovro Matačić, tipični je produkt filmskog igrano-dokumentarog vojnog promičbenog segmenta, kakav se javlja i poslije na ovim prostorima filma u ideološkim okvirima totalitarnih režima. Za razliku od kulturnih odnosno prosvjetnih filmova on je iz skupine filmova kojoj su okosnica politička i vojna zbivanja, kakva su i u filmovima Poglavnik i narod, Dan hrvatskog junaka, Svečani dan 13. VI. 1941., Mladost Hrvatske, Straža na Drini, Ustaška Hrvatska slavi mrtve velikane (1942.), Slavlje slobode (1942.). Prema mišljenju ing. Zvonka Springera film je snimljen u drugoj polovici 1943. godine, nešto prije no što je on došao u Stockerau. Tada je na tečaju bio i Velimir Pavelić, sin poglavnika Ante Pavelića. Vjerojatno je i ta činjenica imala određenu ulogu u snimanju filma.

Bez obzira tko je autor, redatelj i scenarist, a to su mogli biti i Tagatz i Marjanović i Miletić, osim dobre i zanimljive te mjestimično izvrsne filmske fotografije, scenarističko-dramaturški i redateljski kompleks prilično je manjkav u zanatskom smislu, a o logika priče je vojnička. Vojno-politički i patriotski zanos, koji se provlači kroz film, ne može prikriti nepoznavanja nekih zanatskih zakonitosti filma, posebice propagandnog. Ipak, pojava Lovre Matačića vrijednost je sama za sebe, a osvjetljavanje nekih aspekata vojnog života u Stockerau s nacionalnim baletom nadasve zanimljivo (obuka & kultura).

Prema najavnom zaglavlju moguće je zaključiti da je filmska glazba Matačićeva, osim one koja je izvedba Baranovićeva baleta Licitarsko srce. Moguće je stoga da je Matačić glazbeni urednik filma te i kompozitor. Međutim u zanatskom je smislu glazbena slika filma, uporaba i montaža glazbe nesuglasna s zanatskim normama glazbe na filmu. Montažno film ima vidljivih zanatskih grešaka u dvije sekvence (npr. prelazak rampe u jednostavnim dijaloškim scenama. To su zapravo redateljeve i snimateljeve greške koje se kasnije u montaži nisu mogle ispraviti. (Vidi: Borci za Hrvatsku: U kancelariji – 2, U baraci).

Interijeri filma sasvim su profesionalno snimljeni s filmski postavljenom rasvjetom i odgovarajućim ugođajem, koji pretpostavlja snimatelja znalca. Postav svjetla, svjetlo kroz prozore (kancelarija, blagovaonica), dvojna križana svjetlosna pozicija s ugođajem svjetla petrolejske svjetiljke, "ekspresionističko" dramatično svjetlo nekih krupnih kadrova (Montažna sekvenca - 2) govori da je snimatelj bio vrstan profesionalac tog doba. Jedini koji je znao tako oblikovati svjetlo je Oktavijan Miletić te je logična pretpostavka da je on snimatelj igranih dijelova filma. Međutim u to je vrijeme sniman i film Lisinski. Možda je snimatelj ipak Tagatz? Koliko je to profesionalno snimljeno govore i dvije vožnje, koje su u filmu izvedene. A jedna je vrlo vješta snimka napravljena i kamerom iz ruke u hodu. To dozvoljava pretpostavku da je kancelarija snimana u izvjesnim studijskim uvjetima, a da su korišteni tehnički resursi kakvi su korišteni i u filma Lisinski. Rasvjeta i kolica za vožnju svakako jesu, a i zvučna kamera. Vrsne su dokumentarne snimke snimane izravno za taj film kao i aranžirane snimke koji simuliraju dokumentarnost te dokumentarne snimke, koji su pridodane filmu iz već postojećeg materijala.

Uvodnom povijesnom montažnom sekvencom o državi Hrvatskoj od 925. do uspostave Nezavisne države Hrvatske, uz slike borbi te borbama na moru, ne odaje nekog sustavnog pripovjedača koji bi nas uveo u film. Animacija zemljopisnih karata Hrvatske kroz stoljeća je jednostavna, ne naročite likovne vrsnosti i zapravo tehnički pomalo neuredna.

Nakon toga, prema priči kojom započinje film, u kancelariji zatičemo seljaka Grgu Krmpotića koji se žali poručniku da mu je sin odveden u Njemačku. To će potpukovnika Matačića, koji upravo ulazi, navesti da ga povede sa sobom, jer upravo tamo on ide. Iako govore o Njemačkoj, spominje se Stockerau, a kako je to bio dio Njemačkog Reicha sukladno tome i tadašnjim političkim prilikama oni Austriju nazivaju Njemačkom.

Matačić se pojavljuje u nekoliko sekvenci, u svojoj (ili filmski improviziranoj) kancelariji, u kojoj je i njegov pobočnik u činu poručnika. Činilo mi se (prema ne sasvim dobroj slici na lošoj VHS – DVD kopiji) da bi to mogao biti prof. Marijan Zuber, koji je od 1943. do 1945. godine ađutant Lovre Matačića. Te su ratne godine proveli oni na relaciji Zagreb-Beč, a potom zajedno završili na robiji u Staroj Gradiški. Matačić je vodio Zbor i orkestar Zavoda za prinudni rad Stara Gradiška, a član njegova robijaškog zbora također je prof. Marijan Zuber, varaždinski glazbenik, dirigent i zborovođa. Matačićev ađutant za vrijeme rata u ovoj priči može imati značajno mjesto. Uz proučavanje njegove kasnije fotografije konzultiram prof. Vladimira Kranjčevića, koji mi omogućava kontakt s obitelji gospodina Zubera. Sam gospodin Marijan Zuber danas je u kasnim 90-im godinama i živi u Varaždinu. Šaljem njegovoj kćeri fotografije kadrova i čekam odgovor. Ne, on nije domobranski poručnik iz filma, a to bi mi bilo baš dobro za priču. Poručnik je netko drugi. Vojnik ili glumac? Vjerojatno vojnik. O filmu nisam saznao ništa. Šteta što s prof. Zuberom se nije ranije razgovaralo. Možda bi on dao potpunije podatke o snimanju, premda u filmu nije nastupao.

U Stockerau Matačić i Grga Krmpotić obilaze vojničku baraku, ali posjećuju i hrvatske zrakoplovce. Na zrakoplovima su hrvatske oznake i eskadrila izgleda impozantno. Pitanje je gdje je snimljeno? Tu se istodobno odvija i pokazna vježba opkopara (pionira, inženjeraca) te vježba posade haubice pod zapovjedništvom njemačkog podoficira. Prema ing. Springeru radi se o haubicama LFH15 (Leichte Feldhaubitze).

"Licitarsko srce" (Volksoper, 1943.)

Sukladno intencijama kulturne i nacionalne naobrazbe nakon povratka u kasarnu, odmora i objeda vojnici odlaze u Beč, u Prater te na baletnu predstavu Licitarsko srce kojom dirigira Matačić. Snimke iz Operne kuće baleta Licitarsko srce snimane su s više kamera, bar dvije, ili je pak snimano nekoliko izvedbi.

Kadar Matačića kako dirigira, snimljen iz prostora orkestra vjerojatno je napravljen prije ili nakon izvedbe, jer bi kamera, u toj poziciji, i zbog smještaja i zbog buke, narušavala tijek predstave. Kamera najvjerojatnije nije bila zvučna, kako na baletu, tako i za većinu scena, jer je zvuk snimljen i postavljen naknadno.

Nakon izobrazbe u Stockerau domobranski se dočasnici vraćaju u Zagreb te susreću s rodbinom, a poslije poticajnog govora njihovog zapovjednika odlaze na bojište. Nakon prolaska kroz Mostar, preko starog mosta, na ratištu su, vode se borbe. Prolazak kolone cestom iznad Dubrovnika i hrvatski vojnik s puškom u ruci simbolično stoji nad gradom Dubrovnikom. U maniri Straže na Drini. Ta tri grada, s karakterističnim razgledničkim snimkama simbolično ocrtavaju okvire države, a borbe se vode daleko od Zagreba, negdje u Bosni. Završni natpis "kroatizirani" je naslov Matoševa stiha: I dok je srdca biti će i Hrvatske. [39]

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[39] "I dok je srca bit će i Kroacije", A. G. Matoš, Pri svetom kralju, 1910.