Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

Stockerau

Jägerkaserne, Stockerau

Priča o Stockerau je bitna za razumijevanje filma odnosno potrebe da se takav promičbeni film i snimi. Očito u javnosti nije bilo dobro primljeno odvođenje tek unovačenih gimnazijalaca i studenata na obuku izvan zemlje. Posebice što je i režim izobrazbe njemačke vojske, koji se primjenjivao tamo, bio sasvim različit od onog koji su domobranski časnici planirali za novake.

Stockerau, gradić na Dunavu udaljen 25 km sjeverozapadno od Beča. U njemu je nekadašnje austrougarsko Vojno sveučilište odnosno Prinz-Eugen-Kaserne, u kojem se pod njemačkim vodstvom odvijala izobrazba i specijalizacija domobranskih časnika i dočasnika. Naime tu su dolazili i pitomci Domobranske akademije s kojima je Matačić povezan od prvih dana uspostave domobranstva. Jedna je grupa bila stacionirana u istočnom dijelu Stockeraua u Jägerkaserne, gdje se odvijala topnička obuka. Dio te obuke vidljiv je i u filmu Borci za Hrvatsku.

U potrazi za podacima o Stockerauu nailazim na knjigu Osječanina dipl. ing. Zvonka Springera Moj križni put [35], u kojoj je opisan njegov boravak na izobrazbi za topničkog časnika. Boravio je tamo odmah poslije mature od studenog 1943. do listopada 1944. Njegov opis novačenja i brzog odlaska 1.200 mladića u Stockerau, bez ikakve priprave, praktično nasilno jedna je od priča s kojom se valjalo nositi:

...Nakon prozivke i prebrojavanja, poveli su nas van kroz glavnu kapiju na Ljubljansku cestu. Tamo su nas dočekali, pozorno motreći, žustri vojnici Wehrmachta, za koje smo kasnije saznali da su Vojna policija zbog posebnih pločica koje nose na lancu oko vrata.

Ustrašeni iznenadnom promjenom stanja i naše nemoći da bilo što poduzmemo hodali smo u četveroredima, kao u polusnu, onaj kratak komad puta do Glavnog zagrebačkog kolodvora. Vikali smo od bijesa iz petih žila i urlali psovke, a koje su sve uglavnom sve odražavale činjenicu "da smo najebali" u pravom smislu riječi. Bilo je vrlo malo gledatelja na pločniku, pa mislim da većina roditelja iz Zagreba nisu znali da se njihovi sinovi nalaze u toj podugačkoj koloni. Ta dobro inscenirana i provedena akcija "otmice" hrvatskih maturanata i studenata od strane njemačke vojske očito nas je iznenadila i prenerazila pa smo postali apatični. Smjestili su nas u vagone III. razreda i to po vojnim okruzima, pa sam se opet našao među svojim kolegama što je bio jedini svijetli trenutak te noći.

...Uskoro je vlak pun budućih hrvatskih vojnika krenuo iz zagrebačkog Zapadnog kolodvora u smjeru Slovenije. Smjestili smo se po klupama i policama nastojeći zaspati i zaboraviti udes koji nas je zadesio i strahujući da ćemo svršiti negdje u Njemačkoj ili kasnije na kojoj njihovoj bojišnici.

...Negdje pred ponoć je vlak stao u jednoj stanici i pročula se zapovijed: Alle heraus! Alles aussteigen!"

Jadni i gladni, potrošivši sve domaće zalihe, neispavani i prornrzli izašli smo iz vagona na kišu tjeranu ledenim vjetrom. Prolazeći pored, plavim svijetlom zasjenjenog, natpisa stanice uspio sam pročitati: STOCKERAU.

Iz takovog se opisa može zaključiti potreba za propagandnim filmom koji će neutralizirati tu nepovoljnu atmosferu. Upravo tome je i služio film kakav je Borci za Hrvatsku. O atmosferi u hrvatskoj glede novačenja i odlaska u "Njemačku" zasigurno govori scena u kojoj Grga Krmpotić, lik iz filma jadikuje za svojim sinom, a poručnik mu drži predavanje i opravdava taj potez vojnih vlasti. Pita se Grga Krmpotić: Da, ali zašto su onda mog sina odveli u Njemačku? Film je očito morao prikazati stvari boljima no što su bile.

Z. Springer i grupa domobrana u Beču (Konzerthaus, 1944.)

Dipl. ing. Zvonimir Springer, tada 18-godišnjak, sada u 80-im godinama, živi pokraj Salzburga, i čovjek je iznimno zanimljivog životopisa. Nakon Domobranstva preživio je i Križni put [36], a jedan je iz generacije studenata Građevinskog odsjeka Tehničkog fakulteta koji upisali fakultet 1945. po povratku iz zarobljeništva. Tu je kasnije radio kao asistent. Nalazim njegovu davnu e-mail adresu iz 1996. godine i pišem mu. Nadam se da će primiti moje pismo s upitom o njegovim ev. sjećanjima i svjedočenja o snimanju filma. Iznenađujuće brzo stigao je odgovor (iznenađenog gospodina mojim pak pismom). Evo što mi piše gospodin Springer, koji se ne sjeća snimanja, koje je prema njegovu sudu obavljeno netom prije njegova boravka u Stockerau, ali sjeća se jednog koncerta:

... U vojarni Jägerkaserne u Stockerau bilo nas je 20 u tečaju za topničke časnike (Domobrane). Negdje u veljači 1944. unaprjeđeni smo u razvodnike tzv. "Gefreiter". U travnju 1944. bili smo upućeni u Beč da pomognemo oko pripreme koncerta vojnih glazbi (ne znam tko je sve sudjelovao, ali je pozornica bila puta glazbenika!). Koncert je održan u velikoj koncertnoj dvorani "Konzerthaus" u Beču i dobro se sjećam pune dvorane, bučne vojničke glazbe i našeg ugodnom boravka u Beču toga dana. Vratili smo se u Stockerau noćnim vlakom a kao dokaz prilažem sliku a koja je snimljena ispred "Konzerthaus" nepoznatog dana u travnju 1944. (Ja stojim straga i djelomično pokrivam lice jednog kolege!)

...Ne znam ništa o snimanju nekog filma, koji bi prikazivao Lovru pl. Matačića prigodom posjeta nekim vojarnama u Stockerau ili negdje u blizini Beča. Moguće je, da je na filmu snimljen koncert u Bečkom "Konzerthaus" no ne sjećam da sam to primijetio - bio sam jako uzbudjen tim događajem. Ako bih mogao vidjeti isječke iz tog filma npr. kopiju na DVD-CD možda bih mogao dati podatke, gdje su pojedine scene bile snimljene. U 369. Hrvatskoj Izobraznoj Brigadi ("369. Kroatische Ausbildungsbrigade") bilo je više tečajeva za domobranske časnike npr. u Stockerau "Prinz-Eugen-Kaserne" i "Jägerkaserne" te u Korneuburgu i Neusiedl am See.

Gospodin Springer pomogao mi je i u okvirnoj identifikaciji nekih mogućih mjesta snimanja.

Nazalost, nisam prepoznao mjesta snimanja osim mozda jedne slike i to s crkvenim tornjem u pozadini, koja je vjerojatno snimljena u Neusiedl am See (Burgenland). Slike snimljene u baraci mogle bi biti iz "Senninger Lager"-a, koji je postojao zapadno izvan Stockerau. Tamo smo doprimljeni i odmah bili "Entlaust" (ciscenje od usi - insekt) te prenocili prvu noc u barakama. Dan potom bili smo raspodjeljeni u razne tecajeve u manjim skupinama.

Obećanje presnimke filma Borci za Hrvatsku i teksta moja su mu naknada za ljubaznost i pomoć. Odmah nakon primitka filma dobio sam i nove korisne podatke.

Život domobranskih vojnika u Stockerau, koji je osim vojničkog drila imao i elemente nacionalnog i općeg odgoja (u koji svakako spadaju i kazališne predstave i koncerti) u svom je izvješću o školovanju i odgoju budućih domobranskih časnika opisao glavnostožerni pukovnik Ivan Babić [37]:

…Prema njemačkom gledištu pitomci Domobranske akademije trebaju u svemu provoditi izobrazbu i život kakve su prošli njihovi oficiri. To znači u svemu raditi kao obični novaci, da na vlastitoj koži iskuse težinu vojničkog zvanja. Oni se u svemu moraju pokoriti njemačkim dočasnicima, koji su u njemačkoj vojsci glavni oslonac rada i stege, bez obzira što će sutra postati časnici. Za njih ne vrijede olakšice koje nema obični čovjek. Tek kad prođu kroz ovakav život bit će jaki, čvrsti i »drilovani« i tek će onda biti u stanju davati pravilne zapovijedi i kontrolirati njihovo izvršavanje...

….Što se pak tiče nacionalnog i općeg odgoja Nijemci smatraju, da to spada u isključivu dužnost i kompetenciju časnika i dočasnika i da za to ne trebaju nikakvi posebni pedagozi, kao što ih sada imaju. Pretpostavljeni časnik i dočasnik jedini su ovlašćeni da ih odgajaju i to ne na posebnim satovima, nego za vrijeme vojničke izobrazbe, u vojarni, za vrijeme jela, odmora i u svakoj drugoj prilici. Nitko ne pozna dušu svoje jedinice kao časnik, a još manje cijeli vojnički život.

Našim časnicima, u prvom redu starijim zapovjednicima, Nijemci predbacuju da su prema pitomcima meki, popustljivi i slabi, nastupaju u rukavicama, usađuju pitomcima osjećaj, da su oni neka gospoda, prema kojima se i u izobrazbi i u službi i u općem vojničkom životu primjenjuju neki tzv. finiji postupci, nego prema vojnicima. Time se kvari onaj čvrsti vojnički nastup i značaj, koja imaju njemački časnici, a pitomci malo po malo postaju »hochnusig«...

….A u pogledu »gospodskog« postupka prema pitomcima naši zapovjednici i časnici smatraju da je i to dio odgoja inteligentnih ljudi, jer časnik, kao društveno visoko postavljena ličnost, mora u sebi imati nešto finije, na što ga od početka treba navikavati. Što se tiče držanja pitomaca, Nijemci su zadovoljni i s mnogo pohvalnih riječi ističu volju, zauzimanje i inteligenciju naših ljudi, od kojih bi se mogli stvoriti uzor vojnici i starješine.

Smještaj, nastambe, prehrana i ostalo u Stockerau su dobri i to će imati povoljan odraz na dalji rad.

Pukovnik Babić je kao simpatizer HSS-a prebjegao zrakoplovom u inozemstvo, kako bi se pridružio hrvatskom dijelu emigracije, a njegove se kritike nisu odrazile na promjenu stanja. [38]

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[35] Zvonko Springer, Bez Krivnje izopćen ili Moj Križni Put.

[36] Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je do svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004.).

[37] Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu.

[38] Ibid.