Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

Matačićeve uniforme

Tu počinje dio priče iz razdoblja NDH koja je dosta jasna u glazbenom smislu, ali ipak s nekim skrovitim detaljima, koji iako dokumentirani nisu do danas objavljeni. U njima je ostavljen i veliki prostor za konstrukcije (a zbog kakvih se mogla izgubiti i glava). Moguće je da iz toga proističu i elementi Matačićeve osude na smrt (za koju nisu nađeni materijalni dokazi).

MBZ, 1971.

Sam je znao reći da je volio uniformu, u kojoj je praktički, na određeni način, proveo cijeli život, šarmantno to povezujući sa svojim djetinjstvom. Kako se može pročitati kod dr. Eve Sedak, kao dječak maštao je o karijeri mornaričkog časnika, ali glazbeno nadaren 1908. primljen je u Zbor bečkih dječaka pri Carskoj i kraljevskoj kapeli. U njegovo ih je vrijeme bilo od 10 do 20. Tu dobiva dječačku mornaričku odoru kakvu nose Wiener Sängerknaben (što je naziv od 1924.). Odmah nakon ratne mature 1916. kao dragovoljac uskače u uniformu kadetskog aspiranta na talijanskoj fronti. I nakon toga cijeli mu je profesionalni život u uniformi, u fraku - dirigentskoj uniformi.

Pošto je napustio mjesto stalnog dirigenta Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Matačić je od 1938. do uspostave NDH bio šef-dirigent Beogradske filharmonije i direktor Beogradske opere. Posljednji koncert s beogradskim filharmoničarima održan je 25. ožujka 1941. u Budimpešti. Njegov je povratak u Zagreb najavljen dvostruko. U uskršnjem broju Hrvatskog naroda u čast uspostave NDH, odmah iza proglašenja, objavljeni su tekst i note koračnice Pjesma hrvatske slobode. Autor teksta bio je Jerko Skračić, a glazbe Lovro Matačić. Zatim je u tisku objavljeno da će Matačić ravnati Bizetovom operom Carmen s Ančicom Mitrović u glavnoj ulozi. Izvedba je bila početkom svibnja. [28]

Operna kuća u Beču

No njegova civilna glazbenička karijera vrlo se brzo prekida. Iz fraka uskače u uniformu domobranskog potpukovnika. Ukazom vojskovođe Slavka Kvaternika u kolovozu 1941. Matačić je imenovan nadzornikom domobranskih glazbi s činom potpukovnika. [29] Koliko je to imenovanje s visokim vojnim činom realno, pitanje je, jer je Kvaterniku poznat po samovoljnom unapređenju u više činove, preskačući normalni redoslijed, a i sebe je proglasio vrhovnim zapovjednikom svih oružanih snaga Države Hrvatske.

Iako formalno u vojsci, Matačić je do kraja je rata angažiran i u Opernoj kući grada Beča (ratni naziv negdašnje i današnje Volksoper) nastupa kao dirigent u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji i Rumunjskoj. [30] Koliko je Matačić, osim glazbeničkih dužnosti bio aktivan u vojno-organizacijskim pitanjima teško je reći. To uz njegovu koncertnu djelatnost jedva da je bilo moguće. Više je, čini se, u vojnom smislu služio kao figura.

Matačić je ravnao zborom muškim pjevačkim zborom akademičara, polaznika Domobranske akademije, kojih je dio otišao u Stockerau na dočasničku izobrazbu. S njima je često nastupao na koncertima na otvorenom prostoru, uglavnom na stadionu HAŠK-a. Njihove su dobrotvorne priredbe bile iznimno popularne, a nastupali su i na mnogim svečanostima. Jedan od njihovih najvećih uspjeha je izvedba posebno aranžirane koračnice U boj.. iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski, koja se izvodila uz pratnju tri vojne glazbe. [31]

"Licitarsko srce " (Volksoper, 1943.)

Matačić je kao "vrhovni vojni kapelnik" dodijeljen 1943. godine Uredu za duhovnu skrb pripadnika oružanih snaga NDH u Beču. Upravo u sezoni 1943/44., kada je sniman film Borci za Hrvatsku, Matačić je u Opernoj kući grada Beča (Volksoper) dirigirao u 11 izvedbi Baranovićeva baleta Licitarsko srce, a u filmu su i snimketog baleta. Takođeru to vrijeme dirigira i "njemačko-hrvatskim vojnim koncertom" na kome sudjeluju "glazbene postrojbe njemačkog Wehrmachta, jedan hrvatski vojnički zbor i svirači fanfara, te trompetistički zbor grada Beča". Prema vlastitu izvješću ima stalne priredbe za naše vojnike i ranjenike u inozemstvu. [32] Jedna od tih vojno-glazbeničkih dužnosti osvijetljena je u filmu Borci za Hrvatsku, u kojem Matačić odlazi upravo u Stockerau, Austrija. Jer kako sam u filmu kaže: Znate kaj, ja onak idem našim vojnicima u razne logore Njemačke da ih malo razveselim glazbom.

Koncert Hrvatske nastavne brigade, Stockerau, 1944.

Jedna od tih vojno-glazbeničkih dužnosti osvijetljena je u filmu Borci za Hrvatsku, u kojem Matačić odlazi upravo u Stockerau, Austrija. Tako je i nakon snimanja filma u Stockerau je ponovno u prosincu 1944. S glazbom Hrvatske nastavne brigade, glazbom stražarskog sklopa u Beču i malim hrvatskim vojničkim pjevačkim zborom Hrvatske nastavne brigade održava koncert hrvatske vojničke, narodne i operne glazbe. Uz skladbe Zajca i Gotovca izvode se i Matačićeve skladbe, kao i njegova Hrvatska svečana koračnica. To je jedino vojno koncertiranje dokumentirano s programom u njegovoj biografiji, ali bilo ih je mnogo, a i očito više u samom Beču (o čemu svjedoči ing. Springer u sljedećem poglavlju).

Takve su ga aktivnosti, od Pjesme Hrvatske slobode do Boraca za Hrvatsku, i dovele 1945. na robiju s presudom na "5 godina prisilnog rada sa lišenjem slobode i 5 godina gubitka političkih i pojedinih građanskih prava" presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 17. VII. 1945. [33] I tu je u uniformi – robijaškoj. A onda je, kako sam kaže, revizijom presude osuđen i na smrt. Ipak, pomilovan je nakon godinu dana. Iako je nakon povratka za dirigentski pult 1949. godine dirigirao po cijelom svijetu, u Beogradu mu je to onemogućavano i zabranjivano. [34]

Na ovom je mjestu nužno dati najosnovnije podatke o Matačiću. Evo kako je opisan na internetskim stranicama Fonda Lovro i Lilly Matačić:

Hrvatski dirigent i skladatelj LOVRO pl. MATAČIĆ (Sušak, 14. 2. 1899. - Zagreb, 4. 1. 1985.) pripada eliti europske i svjetske glazbe dvadesetog stoljeća. Ljudski i umjetnički formiran na razmeđu tradicija i kultura, uspio je na zadivljujući način asimilirati i sintetizirati razlike uvjetovane tim razmeđama, ugrađujući ih u temelje izraznog i spoznajnog bogatstva svojeg suglasja s glazbom.

Školovan na Bečkom konzervatoriju (I. Herbst, O. Nedbal) najraniji ga počeci vežu uz operne kuće u Kölnu, Osijeku, Ljubljani i Zagrebu, dok najveći procvat njegova karijera doživljuje nakon Drugog svjetskog rata. Stalni je gost državnih opernih kuća u Münchenu i Beču, potom šef-dirigent Državne kapele i Opere u Dresdenu, te Opere u Istočnom Berlinu (1956-58.), direktor opere u Frankfurtu (1961-66.), počasni dirigent N.H.K. simfonijskog orkestra japanske radiotelevizije (od 1965.), počasni i doživotni šef-dirigent Zagrebačke filharmonije (od 1970.) i Orchestre Nationale de Monte Carlo (1974-79.). Uz to stalno dirigira Berlinskom, Bečkom, Londonskom i Češkom filharmonijom, te brojnim orkestrima u SAD, dirigira i režira u rimskoj operi, milanskoj Scali, u Bayreuthu i mnogim drugim opernim kućama, te sklada nevelik ali izražajem bogat opus. Za svoje antologijske interpretacije (osobito Brucknerovih i Wagnerovih djela, te kapitalnih skladbi slavenskog repertoara) primio je Brucknerovu medalju Međunarodnog Brucknerovog društva, Brucknerov prsten Bečkih simfoničara, Janačekovu i Smetaninu medalju Čehoslovačke Vlade, Križ 1. reda za znanost i umjetnost od predsjednika Republike Austrije, medalju "Hans von Bülow" Berlinske filharmonije i mnoge druge nagrade. Posebna snaga Matačićevih interpretacija u spoju je monumentalnosti forme i bujne ekspresivnosti fraze, te sugestivnom doživljaju cjeline djela pod čijim se čvrsto koncipiranim lukom odvija spontani život raskošnih detalja.

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[28] Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu.

[29] Slavko Kvaternik je nestao s političke scene i umirovljen godinu i pol dana nakon uspostave NDH.

[30] Matačić, priredila Eva Sedak.

[31] Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu.

[32] Matačić, priredila Eva Sedak.

[33] Ibid.

[34] Ibid.