Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

Lovro pl. Matačić – nekoliko pripomena

Monografija "Matačić"

Nižu mi se slike sjećanja. Poznavao sam ga i ponešto znao o njemu, od anegdota do činjenica, ali ovaj filmski prizor je nešto što ni njegovi životopisci ne poznaju. Prelistavam njegovu biografiju tražeći uporišta za ovaj film, a radi se o igrano-dokumentarnom filmu u kojem je on i protagonist i glumac, dirigent i skladatelj (i/ili urednik) glazbe.

Prvo zovem sestru u Pariz. Pisala je o njemu, radila s njim televizijsku seriju, poznavala ga, cijenila i voljela, kao i svi koji su ga poznavali. Zovem dr. Evu Sedak, muzikologinju koja je uredila knjigu Matačić i napisala njegov životopis. Ta joj je epizoda nepoznata. Čitam njenu knjigu, kojom mi se otvara i zatvara jedan krug, krug koji mi govori kako smo svi ipak povezani, a u kome i ja nalazim svoje malo mjesto.

Nevoljko je Lovro pl. Matačić spominjao vrijeme Drugog svjetskog rata, uzničko i poratno vrijeme. Tu počinje dio ove priče koja je dosta jasna u glazbenom smislu, ali ipak s nekim skrovitim detaljima, koji iako dokumentirani nisu do danas objavljeni. Čini mi se da sam pronašao jedan kamenčić u tom veličanstvenom mozaiku maestrova života koji nije bio na svom mjestu. Film iako igrani, dokument je jer Matačić igra sebe, a prizori govore o onom što on nije za života jasnije osvijetlio. Pitam se jesu li suci koji su mu 1945. dosudili smrtnu kaznu bili upoznati s tim filmom? I njegova robija u Saroj Gradiški, o kojoj čitam, povezana je s materijalom koji gledam. Ne samo kao mogući corpus delicti.

O nerazjašnjivim i nepoznatom detaljima tog vremena svoj je rječiti komentar dala i dr. Eva Sedak piše:

Matačićev je ratni, a osobito poratni životopis magično privlačio pisce i piskarala, komentatore i naklapala svih vrsti i usmjerenja, svih ovih pedeset godina. Maestrovo ustezanje od izravnih odgovora na pitanja o uzrocima njegova hapšenja, sadržaju optužnice, vrsti suđenja i ostalim pojedinostima vezanima uz priču o "gradišćanskom Hrvatu" [26] nije, međutim, proizlazilo toliko iz nevoljkosti pred istinom koliko iz nepogrešiva osjećaja da i taj oblik mistifikacije pridonosi općoj auri njegove osobe.

Eva Sedak: Životopis glazbom [27]

Snimka iz lože, MBZ, Zagreb, 1971.

Blisko mi je to objašnjenje, ne samo zato što sam u obiteljskom okruženju dosta slušao o Matačiću, već i po skromnom vlastitom iskustvu i nekim susretima s njim. Osjetio sam njegovu auru i to ne samo kroz glazbu. Znali smo da je zatvaran, suđen na smrt, pomilovan i "protjeran" u Skopje. Pričale su se anegdote o njemu. U nekoliko sam navrata kao fotograf pratio i bilježio njegove nastupe u Zagrebu, a i na Dubrovačkim ljetnim igrama. I sam sam bio svjestan njegove igre s kamerom.

U jednoj takvoj prigodi početkom 1971. godine slikao sam ga skrovito iz lijeve svečane lože u HNK, na otvaranju Muzičkog bijenala. Nakon dvije ili tri snimke primijetio me je, značajno bi me pogledavao te se više okretao meni no glazbenicima Zagrebačke filharmonije, s kojima se nalazio na samoj sceni. Slikao sam tihim rolleiflexom Toše Dabca, čiji se zvuk zasigurno nije čuo prigodom okidanja. Zaključio sam s nelagodom da ga svojom pojavom i slikanjem ometam u koncentraciji, povlačio sam se u sjenu dubine lože, ali on se okretao meni sve više i više. Očito ga je smetala i moja relativno bliza nazočnost, nešto poviše njega, praktički na samoj pozornici. Smeta ga moje slikanje. Povukao sam se sasvim u dubinu mračne lože. Odustao sam od daljnjeg slikanja i izašao. No, kako sam kasnije čuo, on se je okretao meni kako bih imao što upečatljivije fotografije. Imao je krasan scenski nastup i koristio ga. Slike nisu bile naročite, ali su poslužile. Dvije su i objavljene u njegovoj monografiji.

Ovo sjećanje nevažno je za sliku o Lovri Matačiću, više je anegdota iz mog života kojom opisujem ponekad čudne odnose fotografa i snimanog prizora. Iskrena nelagoda tom prigodom daje mi pravo da se uzdignem iznad naklapala koje ima nešto reći o velikom Matačiću. Tom zgodom ponekad opisujem ulogu fotografa, koji ne smije postati predstava za sebe, kao što se to danas ponekad događa na javnim zbivanjima.

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[26] Aluzija na "Zavod za prinudni rad" Stara Gradiška u kojem je Matačić izdržavao zatvorsku kaznu.

[27] Matačić, priredila Eva Sedak.