Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

Filmovi NDH u hrvatskim arhivima

Filmovi Hrvatskog slikopisa (Croatia film) su praktički u cijelosti sačuvani. Oni su u drugoj Jugoslaviji [16] bili pod embargom i policijskom paskom, te nisu bili javno dostupni, a među njima i benigni cjelovečernji film Lisinski (O. Miletić, 1944.). Njih su samo rijetki mogli (i usudili se) gledati i proučavati izvan strogo kontroliranog političkog ili policijskog konteksta. Policija je filmove, pohranjene i čuvane u bunkeru Dubrava filma, preuzimala od 1958. do 1962., a Državni sekretarijat unutrašnju poslova NR Hrvatske (DSUP) posudio 1962. godine Muzeju revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Filmskim novostima u Beogradu. Ono što pak njima nije trebalo, zanemarujući dogovor o povratu, predali su 1965. godine Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova FNR Jugoslavije (SSUP). Te filmove Služba državne bezbednosti SSUP-a predaje 1967. Jugoslovenskoj kinoteci i od tada Hrvatska ne može doći do svog filmskog arhivskog materijala (a to je samo dio od ukupnog potraživanja). [17]

Kada je nedavno u izravnoj reakciji na jedan moj članak spomenuto da je to filmsko gradivo "ratni plijen u vlasništvu Jugoslovenske kinoteke" (!?) upustio sam se u oštru polemiku sa zastupnicima te teze. [18] Doduše nisam tada znao da je tu tvrdnju još 2002. izrekao čelnik Jugoslovenske kinoteke Radoslav Zelenović na skupu Što nakon Kinoteke bivše Jugoslavije?, koji su u Novinarskom domu u Zagrebu organizirali Institut Otvoreno društvo Hrvatska, Filmski centar Zagreb i Hrvatski filmski savez. [19] Tada nije bilo značajnijih reakcija stručne i kulturne javnosti, kako iz filma, povijesti ili politike, a tvrdnja nije opovrgnuta. Sve se utopilo u problemu općeg povrata građe u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. Do danas bez većih pomaka.

Hrvatska kinoteka utemeljena je 1979. godine bez i jednog metra filmskog gradiva. Uz povrat dijela filmskog gradiva 1904. do 1940. te 1945. do 1954., te filmova Škole narodnog zdravlja 1927. do 1960., skupilo se i nešto izvornih sačuvanih filmskih materijala NDH, koji su na razne načine u izvorniku ili kopiji došli u Hrvatsku kinoteku. Uz Maksimilijana Paspu, koji je poklonio svoje amaterske filmove, Oktavijan Miletić je darovao 16 mm kopiju svog filma Barok u Hrvatskoj (1942.). To su počeci rada Hrvatske kinoteke.

"Lisinski" (O. Miletić, 1944.)

Značajan je "slučajni" nalaz kopije filma Lisinski, koji nije bio nimalo slučajan, kako se to već godinama piše. Slučajnost je postojanje još jedne nitratne pozitivske kopije filma koju policija nije zaplijenila 20. lipnja 1958. (a ni kasnije). Za tu je kopiju znala montažerka u Jadran filmu gospođa Farago. Godinama je skrivala tajnu bojeći se policijske represije, a tek ju je 1983. skrovito otkrila rukovoditelju Hrvatske kinoteke Mati Kukuljici. Tada je s krivotvorenim dokumentima, prema kojima se kopira neki drugi film, materijal laboratorijski obrađen. Iz nitratne je pozitivske kopije napravljen dublnegativ te su napravljene kopije za prikazivanje. Film je sačuvan za budućnost, a do njegove je druge premijere trebalo čekati 1990.

Ipak u to vrijeme najznačajnija se građa NDH od sredine 70-ih godina nalazila na Hrvatskoj televiziji (Televizija Zagreb). Televizija je otkupljivala velike količine kopija od Jugoslovenske kinoteke za potrebe filmova u produkciji ili koprodukciji Televizije Zagreb. Prikupljanje filmske arhivske građe počinje za televizijsku seriju Stvaranje Titove Jugoslavije (1981.). Prikupljena građa iz tadašnje Jugoslavije i svjetskih arhiva te privatnih izvora, predstavlja jedan od najbogatijih arhiva o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu na svim fontovima od Europe do Pacifika, posebice na području bivše Jugoslavije. [20] Uz već spominjani TV film Put izdaje, za koji je nabavljan materijal iz Beograda najveći i najznačajniji dio filmskih materijala NDH otkupljen je za filmski projekt Lordana Zafranovića Zalazak stoljeća / Testament L. Z.

Zafranović se počeo 1986. baviti temom NDH planirajući dokumentarni film uz snimanje suđenja Andriji Artukoviću, ministru više resora u vladi NDH, koji je tada izručen Jugoslaviji. Film je programski odobren od tadašnje Samoupravne interesne zajednice kinematografije (SIZ KIN). [21] Arhivsku građu iz Jugoslovenske kinoteke za taj su film izabirali Jakša Singer, Vojdrag Berčić i Lordan Zafranović, a kako je ta količina materijala iziskivala velika sredstva, Filmskoj radnoj zajednici Kino dokument priključuje se kao koproducent Televizija Zagreb. Miroslav Lilić, tadašnji glavni urednik televizije, prema dogovoru s Ljubom Šikićem, direktorom filma u pripremi, unaprijed je platio Jugoslovenskoj kinoteci, koja je bila u teškoj financijskoj situaciji, prava na prijepis kod njih pohranjene hrvatske građe. Tom je prigodom Lilić dao nalog da se kopira sve što se dade kopirati, bez limita. Čak je dan nalog da se jedna kopija napravi za Hrvatsku kinoteku (koja izgleda tamo nije stigla). [22]

U Zagreb je iz Jugoslovenske kinoteke stigao 16 mm pozitivski materijal uz pratitelja koji je prijepise nadzirao. Prema današnjim podacima iz arhiva Hrvatske televizije tom je prigodom prepisano je 39 žurnala, film Straža na Drini i nekoliko kratkih filmova u ukupnom trajanju od 37 sati. Međutim uz slikovni materijal nisu uredno prepisani i svi zvučni zapisi, odnosno, prijepis nije obavljen po strukovnim normama te je naknadno i mukotrpno trebalo obaviti identifikaciju i sinkronizaciju slike i zvuka. Identifikacija, opis i rekonstrukcija materijala obavljena je u Hrvatskoj kinoteci, a potom je materijal vraćen televiziji. Kako je Zafranović nakon razlaza s Hrvatskom televizijom s filmskim materijalom napustio Hrvatsku 1991., moguće je da je jedna kopija ostala u arhivu televizije. Zafranović je film, kojem je bio jedan od producenata, nakon nekoliko godina završio u Pragu pod nazivom Zalazak stoljeća / Testament L. Z. (1994.). Inače, Zafranović govori da je imao 80 sati materijala koje je pretočio u trosatni film. Naravno, ne radi se samo o arhivskom materijalu već i o snimkama sa suđenja Artukoviću.

"Hrvatska u riječi i slici ", br. 100

Tih je godina i redatelj Jakov Sedlar prikupljao i otkupljivao filmsko gradivo NDH. Njegov je temeljni izvor bila Jugoslovenska kinoteka. Materijal je prepustio Hrvatskom katoličkom savezu SAD-a i Kanade, a oni su izdali dvije VHS kasete. [23] Osim toga, navodno, u Zagrebu je u privatnom vlasništvu VHS kopija svih brojeva žurnala Hrvatska u riječi i slici (od broja 1 do 100) te Hrvatski slikopisni tjednik (od broja 101 nadalje), s cjelovitim zvučnim zapisima odlične slikovne vrsnosti. Izvor tih snimaka je Jugoslovenska kinoteka, kako je na samim vrpcama označeno, a materijal je navodno nabavljenu Frankfurtu. O uvidu u taj materijal vode se još razgovori.

Tražeći podatke o filmskoj tehnici odnosno radnim fotografijama iz filma Lisinski u Hrvatskoj kinoteci su mi početkom godine susretljivo ponudili da kod njih pregledavam videovrpce sa satima filmskih materijala NDH. Nisam ni znao da ga imaju, posebice na videovrpci. Taj je materijal dijelom prijepis onoga s Hrvatske televizije, a upotpunjen je kupnjama i donacijama iz različitih izvora. Danas je u Hrvatskoj kinoteci 165 žurnala Hrvatskog slikopisa te određeni broj kratkih filmova, na različitim medijima. Naravno nisam postavio nepristojno pitanje za svakog arhivistu i arhivara: Otkuda vam građa? Tom sam prigodom dobio kopiju knjige Marijana Mikca Film u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, koja me posebno zanima. Isplati se biti pristojan.

Ipak, htio sam zaviriti u to gradivo fragmentarno i neovisno o njima, jer oni imaju ionako složenu misiju u povratu te građe, a ja sam želio ipak uvid neopterećen problemima sukcesije bivše Jugoslavije i cjelokupne arhivske građe, koja, čini mi se, pomalo zapinje. Kako se to gradivo već koristi za pisanje knjige nisam prihvatio tu ponudu. Nije mi se činilo uputnim da nasumce pregledavam filmove bez posebna povoda. Samo bih smetao. Za pravo istraživanje izvornih materijala u Beogradu nemam ambicije, volje ni potrebe. Konačno, za istraživače cijena jedne projekcije iznosi 40 €. To je ipak zadaća za sustavnog istraživača financijski podržanog od neke institucije, a ne usputnog. Samo je pitanje ima li ih (dovoljno)?

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[16] DFJ, FNRJ, SFRJ.

[17] Enes Midžić, O Šibenskoj luci, ratnom plijenu u limenkama i uništavanju hrvatske filmske građe.

[18] Ibid.

[19] Nataša Mataušić, Fond filmske građe u Zbirci fotografija, filmova i negativa hrvatskog povijesnog muzeja; Andrea Radak, Kopije umjesto originala; , Zlatko Vidačković, Mato Kukuljica, Pročelnik Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu, Spasimo hrvatsku filmsku baštinu!

[20] Ivan Kocon, "Sjećanja" (Zapisi i sjećanja, Zbornik tekstova djelatnika Radio Zagreba / Radio-televizije Zagreb / Hrvatske radiotelevizije).

[21] Natječajne komisije u sastavu Vjekoslav Cvrlje, Zorica Stipetić i Mira Boglić, koja je odobrila taj film, navodno je odstupila jer nije mogla dobiti i sam scenarij.

[22] Prema sjećanju Ljube Šikića.

[23] Prema navodu Jakova Sedlara. Prema istom navodu Croatian Catholic Union of USA and Canada je prije nekoliko mjeseci uklopljena u Hrvatsku bratsku zajednicu.