Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

O arhivskim filmovima i njihovoj uporabi

Ukratko, što je bilo s tim filmovima? Državna kinematografija u NDH bila je razvijena i bogata, u rasponu od redovitih filmskih žurnala, političko-promičbenih filmova ustaškog režima do kulturno-prosvjetnih filmova. Među 30-ak kratkometražnih dokumentarnih i igranih filmova svega su tri filma koja, prema Rafaeliću, "iskazuju zadojenost nacističko-fašističkom ideologijom": Straža na Drini (B. Marjanović, 1942.), Mladost Hrvatske (S. Tagatz, 1942.) i Kako se stvaraju izložbe (1942.). [10]

Filmski materijali Hrvatskog slikopisa bili su u drugoj Jugoslaviji dostupni samo za posebne prigode, a korišteni su strogo namjenski. Oni se pojavljuju odmah u prvom filmu koji je sniman nekoliko dana nakon rata, a potom se najčešće koriste u filmovima o logoru Jasenovac, više filmova o suđenju kardinalu Stepincu i suđenju grupi svećenika, filmovima i TV emisijama o Drugom svjetskom ratu i sl. Materijali koji se jednom pojave u javnosti ponavljaju se i u drugim filmovima.

Maks Luburić s golubicom ("Jasenovac", K. Hlavaty, G. Gavrin, 1945.)

U filmu Jasenovac (G. Gavrin, K. Hlavaty, 1945.) [11], prvom koji je proizvelo Filmsko poduzeće Demokratske Federativne Jugoslavije, Direkcija za film Hrvatske, uz tada snimljene dokumentarne materijale korištene su snimke logora u Jasenovcu iz 1942. godine, koje su pronađene u Arhivu ustaške promičbe te druge snimke Hrvatskog slikopisa. U film je uvršten materijal Pozitivni rad logora, koji je snimio Edmund Stöger. [12] Radi se između ostaloga o snimkama: zatočenici odlaze na rad, kolica vuče magarac, proizvodni pogoni. Slavko Bril, zatočeni kipar, poslije posla izrađuje keramičke figurice. Maks Luburić, zapovjednik logora i ministar Frković i dr. Dok se Stögerove snimke odnose na "idilu" logorskog života, a sam zapovjednik Luburić se snima s golubicom, Gavrinov i Hlavatyjev potresni film govori o 840.000 ubijenih logoraša. [13] Taj se film s engleskim podnaslovima, kao i njegovi dijelovi te suvremene (i neprimjerene) dorade mogu naći na Internetu (YouTube)

"Kardinal zločinac" (V. Mimica, 1953.)

Nakon toga najpoznatiji primjeri korištenja filmskih materijala NDH su u filmovima Stepinac pred narodnim sudom (F. Hanžeković, 1947.), Pred narodnim sudom (D. Zdunić, 1948.) i Kardinal zločinac (V. Mimica, 1953.) [14], u kojem je, zanimljivo, jedan od scenarista i dr. Branko Gavella. [15] Slijede filmovi Alojzije Stepinac (C. Michielli, 1954.), Jasenovac (B. Žižić, 1966.), Evanđelje zla (Đ. Kastratović, 1973.), Krv i pepeo Jasenovca (L. Zafranović, 1983.), Put izdaje (O. Kosovac, 1985.) i Kula smrti (V. Tadej, 1988.), Stepinac - znak vremena (J. Sedlar, 1991.), Najznačajnija i najopsežnija uporaba arhivskih materijala je u TV seriji s 20 epizoda Stvaranje Titove Jugoslavije (1981.). i dugometražnom dokumentarnom filmu Zalazak stoljeća / Testament L. Z. (L. Zafranović, 1994.).

Naravno to nije sve, bilo je i drugih filmova kao i brojnih TV emisija u kojima se koriste arhivski materijali, uglavnom u kontekstu Drugog svjetskog rata i sličnih sadržaja. Ali drugih podataka, uvida u samu filmsku građu i napisa izvan tog konteksta uglavnom nije bilo.

‹ Prethodno poglavlje  |  Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[10] Enes Midžić, O Šibenskoj luci, ratnom plijenu u limenkama i uništavanju hrvatske filmske građe.

[11] U literaturi se navodi da su redatelji Kosta Hlavaty i Gustav Gavrin, međutim, na najavnici stoji: Vodstvo snimanja Gavrin – Hlavaty, Režija G. Gavrin.

[12] Marina Tenžera, Ratni užasi u oku kamere.

[13] O broju žrtava koncentracionog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene i pretpostavke. Neumjerena preuveličavanja i neumjesna smanjivanja, kao i korištenje broja žrtava u dnevno-političke svrhe, bila su omogućena činjenicom da stvarni broj žrtava nije nikada službeno verificiran, a poimenični popisi žrtava rata iz 1946., 1950. i 1964. nisu bili cjelovito objavljivani. (Internet stranice Javne ustanove Spomen područje Jasenovac)

[14] Film je poznat i pod naslovom Zasluge kardinala Stepinca.

[15] Ipak, Gavella nije naveden u zaglavlju filma kao jedan od scenarista. Očito je da je njegov suradnički status bio manjeg značaja. Gavella se nakon toga svega jednom javlja kao scenarist, i to u filmu Vuk Karadžić (M. Nikolić, 1964.).