Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i »Borci za Hrvatsku«
Slikopisni prilog životopisu Lovre pl. Matačića

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Enes Midžić

Uvod

Prebirući po filmskom arhivskom materijalu, koji nije prisutan u svakodnevnom životu,  u tim mi se pokretnim slikama javljaju detalji i crtice neobuhvaćene prikazom vremena u kontekstu razmatranja povijesnih i političkih zbivanja pa i literature. Živa slika tvori novu dimenziju vremena koje se izgubilo u sjećanjima, sjećanja pak sama blijede, a povijest tu razinu ne proučava. Mlade generacije prepuštene su samo sudu povijesti bez uvida u oblike filmske prezentacije određenog vremena u izvornim materijalima. Njima su ti materijali dostupni samo u onim oblicima koji su dati u nekom drugom kontekstu i u drugoj dimenziji pokrepljuju neku i nečiju kasniju tezu. Nepoznavanje izvora i izvornika navodi, krenuvši iz detalja, u potrebu za novim čitanjem dijela povijesti filma na razini samog dokumenta, ali, kako se danas čita takav dokument i s kojom pozadinom? U prilično nečitkoj situaciji, koja prati povijest filma u Hrvatskoj, bez uvida u filmove, treba sagledati cjelinu kroz provjeru njenih elemenata, rastaviti je i ponovno sastaviti s kritičkim odmakom. Svi tražimo svoju izgubljenu povijest, izgubljene filmove, uspostavljamo dijalog sami sa sobom, kako bi se uklopili u suvremenost neopterećeni nepoznatim. To nismo još napravili, a dužni smo sjećanja prenositi dalje.

Pokušavam si predočiti tu filmsku cjelinu dijela naše povijesti bez suda o njoj, a baviti se njenim detaljem. No, izvan povijesno-političkog i/ili politikantskog pristupa, etičkog ili estetičkog suda zanima me što se o tim filmovima, (koje nemamo), kod nas može naći i što se u njima samima može naći. Što je cjelina, a što određeni detalj tog navodno kod nas nepostojećeg filmskog gradiva, kojeg zapravo imamo ali ne poznajemo.

Baveći se usputno hrvatskim filmskim gradivom, koje je pred 40-ak godina odneseno u Beograd, počeo sam nešto više pažnje posvećivati filmovima Ravnateljstva za film Nezavisne Države Hrvatske (NDH) odnosno Hrvatskog slikopisa [1] (Croatia film). Otvorilo se područje filmskih zanimljivosti koje mi se čine nepoznate široj javnosti. Uvijek se pisalo o nečemu "između dva rata" (ili "prije rata") te "poslije oslobođenja". Ono između prazni je (filmski) prostor ispunjen manjkavim tekstovima i tek pokojim filmom. Postavio sam si i pitanje: Zašto ne poznajemo tu veliku produkciju 1941. do 1945. i zašto još do danas nije na odgovarajući način vrednovana? A kako kaže mladi filmolog Danijel Rafaelić iz Hrvatske kinoteke, koji sprema knjigu o toj kinematografiji: Dokle god je ona daleko od očiju, ti će filmovi poprimati mitska pa i mitomanska obilježja. A za to nema nikakvog razloga. [2]

Iako otuđeno, već dvadeset se godina najveći dio tog arhivskog gradiva u 16 mm, VHS, i DVD kopijama nalazi u Hrvatskoj. Samo rijetki prikazi, tu i tamo tek neka "senzacija", koje sam uočio posljednjih godina, nedovoljni su za činjenicu da se mogu izravno istraživati bez prijašnjih bojazni od policije, osude partijskog komiteta ili upozorenja na vaše sumnjivo zanimanje za NDH. Doduše uvijek se u pozadini javljaju i ta pitanja. Ako filmovi i nisu javno prikazivani, ali za istraživače i filmologe to je zasigurno bilo otvoreno.

Zanima me što može napraviti zainteresirani pojedinac izvan institucija? Da li se moglo i izvan proučavanja redovitih arhivarskih tijekova pisati o tome? Ne o politici već o filmovima, pa i o detaljima. I što smo uopće mogli saznati o toj kinematografiji? A povod mi je Lovro Matačić, proslavljeni dirigent i "nadzornik domobranskih glazbi s činom potpukovnika" i njegova uloga u filmu Borci za Hrvatsku (1944.).

Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[1] U hrvatskom jeziku starije značenje riječi slikopis odnosi se na izradbu slika sa svetim temama, odnosno ikonografiju, dok se riječ slikopisanje odnosi na slikanje. (J. Stulić/Joakim Stulli: Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko, Dubrovnik 1810). Prema Marijanu Mikcu: Kako je (Poglavnik) volio hrvatske izraze, iako je podnosio neke strane riječi kao "ministar" i "general", nazvao je film "slikopis", a fotografiju "svjetlopis", ne uzevši u obzir, da su obje riječi imale jednako značenje; svijetlo "piše" film, kao što je fotografija "napisana" slika. Prema tome bi "svjetlopis" mogao biti hrvatski izraz za film, a "slikopis" za fotografiju. Kinematograf je nazvao "slikokazom". (Marijan Mikac, Film u Nezavisnoj državi Hrvatskoj).

[2] Nenad Polimac: Pavelić u boji iz beogradskih arhiva. Film o izložbi koja je htjela pokazati kako Židovi ugnjetavaju hrvatski narod.