Odsjek snimanja, Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Štivo

Krunidba srpskog kralja i »Šibenska luka«
ili Arheološko istraživanje prazne filmske limenke

Otvori sve | Zatvori sve

Autor: Enes Midžić, 14. svibnja 2006.

Povod

"Šibenska luka", snimka s broda

Promjena atribucija, imena autora i godine snimanja filma Šibenska luka najstarijeg poznatog i sačuvanog filma snimljenog u Hrvatskoj, prošla je skoro neprimjetno u iznimno značajnoj knjizi i dokumentu Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu 1904 - 1940. Komentar kojim je taj ispravak unesen intervencijom recenzenta dr. Dejana Kosanovića, povjesničara filma iz Beograda, i njegovo šturo obrazloženje, otvara mnoga pitanja.

Iako je od toga prošlo tri godine to nažalost nije baš u našoj javnosti izazvalo potrebu za pobližim istraživanjem. O toj filmskoj snimci, koja se svojedobno na čudan način, "od privatnog imatelja" ipak našla u prekasno osnovanoj Hrvatskoj kinoteci, izgleda da srpski povjesničari filma znaju duže i mnogo više.

Upravo je to poticaj i putokaz za ovo arheološko istraživanje jer film Šibenska luka zasigurno više nije film kakvim smo ga smatrali.

Otvaranje zaboravljenih filmskih limenki

U propitivanju nedovoljno istražene filmske povijesti u Hrvata susrećemo se s najmanje dvije prepreke: ili u limenci nema filma ili nema dovoljno ljudi koji bi se time svojevoljno bavili. Nadalje, ukoliko u limenci ima filma zasigurno je pred nama neumitna sudbina njegovog propadanja koje se jedino velikim novcima i sustavni radom može spriječiti.

Bauk fizičkog propadanja filmova i sindroma vinskog octa kruži filmskim arhivima. U limenim se kutijama zapaljivi nitratni film pretvara u eksplozivni prah, a vrpca na acetatnoj podlozi polagano se uz miris octa pretvara u amorfnu masu, baš kao što priliči stalnoj mijeni nakon umiranja.

Tom se polaganom i nezaustavljivom procesu pridružuje i nedovoljna briga za istraživanje, vrednovanje i čuvanje te baštine, slikovnog svjedočanstva naših malih kultura. Ono malo poznate i nepoznate baštine izgleda da nije dovoljno istraženo, a to je posebno teško kada nacionalna filmska građa koju treba istražiti nije dostupna.

Nakon što je nova vlast poslije Drugog svjetskog rata svjesno uništila veliku količinu filmskog gradiva, značajna je preostala filmska građa iz Hrvatske, što zakonskom odredbom, što stjecajem okolnosti, što političkim i policijskim intervencijama prebačena u Beograd. Radi se o oko 800.000 metara filma [1] (koji nakon uzaludnih zahtjeva za povrat postaju predmet razgovora u postupku sukcesije SFR Jugoslavije) [2].

U tim su uvjetima istraživanja dobrim dijelom ovisila o dostupnosti gradiva pohranjenog u Centralnoj jugoslovenskoj kinoteci, koja je utemeljena 1949., a preimenovana 1952. u Jugoslovensku kinoteku. Ta ustanova, koja je godinama zakonski i institucionalno bila prepreka osnutku nacionalnih kinoteka, od 1972. nacionalni je arhiv Republike Srbije. Hrvatska kinoteka danas, ni nakon više od dvadeset godina rada, nije u posjedu velike količine filmskog gradiva koje je nacionalno vlasništvo, a koje zasigurno polako propada u nebrizi pohrane u Jugoslovenskoj kinoteci.

Istraživanja o hrvatskoj filmskoj povijesti, prvim danima i godinama filma, iz mnogo je razloga dugi niz desetljeća bilo zapušteno. Znanstveno i umjetničko područje filma nije u Hrvatskoj imalo vlastitu institucionalnu potporu niti infrastrukturu. Nedostajale su bitne institucije, što je očito bila posljedica ideološkog i političkog određenja u pristupu, razvoju i strategiji onodobne kulturne politike, čije se posljedice tragično prenose i do današnjih dana.

- Studij filma je na Akademiji kazališne umjetnosti uvodi se postupno tek od 1967., da bi se riječ film u njenom naslovu pojavila 1974.

- Hrvatska kinoteka nakon otpora i niza prijepora utemeljena je tek 1979. Zakonom o filmu iz 1974. Nažalost to nije samostalna ustanova već se radi o Hrvatskom filmskom arhivu (Hrvatska kinoteka) pri Hrvatskome državnom arhivu. Kako su se samo vješto zakonodavci i vlastodršci dosjetili da tim statusom (koji traje do današnjih dana) onemoguće nužni samostalni život jedne takve institucije.

- Institut za film ili slična institucija ne postoji.

- Na Filozofskom fakultetu nije bilo moguće doktorati s filmskom temom u znanstvenom području filma ili bar u području znanosti o umjetnosti, već je uključen u znanstveno područje filologije (ili informacijskih znanosti). To su postigli tek četvorica: dr. sc. Ante Peterlić, dr. sc. Hrvoje Turković, dr. sc. Vjekoslav Majcen i dr. sc. Mato Kukuljica. Konačno i filmaši koji su pisali o povijesti filma (između ostaloga) dr. sc. Branko Belan i mr. sc. Ivo Škrabalo stekli su svoje znanstvene stupnjeve u pravnim znanostima, a film im je poziv i vokacija. Ipak izgleda da se nešto i kreće: dr Nikica Gilić doktorirao je u novouspostavljenoj znanstvenoj grani filmologije (a ne filologije).

- U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU/HAZU) nije bilo i nema niti jednog akademika kojem je film poziv. Ni Babaje, Bauera, Belana, Berkovića, Golika, Marjanovića, Miletića, Papića, Peterlića, Pintera, Tadića, Tanhofera itd. Mlađe i one u punoj snazi se ne usuđujem ni spomenuti. Filmskim umjetnicima i filmašima mjesta tamo za sada nema [3].

U takvoj se društvenoj i kulturnoj situaciji, u kojoj uz 'slobodne' filmske radnike postoje samo poduzeća za proizvodnju i promet filmova, poviješću filma u Hrvatskoj bavili su se tek rijetki pojedinci koji to shvaćaju kao osobnu misiju. Najčešće se radilo o novinarima i publicistima.

Fragmentarna filmska zbivanja u Hrvatskoj, koja su započela pred 110 godina, nisu javnosti poznata čak godinama poslije II Svjetskog rata. France Brenk, u Nacrtu za povijest jugoslavenskog filma (1962.) ne otvara jasni prostor o prvim danima filma u Hrvatskoj, ali spominje usput Noworytu. Dr. Branko Belan, znameniti filmaš i profesor na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, u svojoj osebujnoj povijesti filma Sjaj i bijeda filma (1966.), ni ne spominje Hrvatsku kao mjesto filmskih snimanja i projekcija u prvim danima filma. U drugom dijelu te knjige u pregledu povijesti jugoslavenskog filma, a pod naslovom Balada o trubi i maglama, dr. Petar Volk jedva da daje koji podatak o počecima filma u Hrvatskoj u 19. st. To je prvo razdoblje naznačeno tek sredinom krajem 70-ih i početkom 80-ih godina radovima srpskih filmaša i povjesničara dr. Dejana Kosanovića i dr. Srđana Kneževića. Oni su, baveći se filmom na prostorima tadašnje Jugoslavije, istražujući u Jugoslovenskoj kinoteci, arhivama Zagreba, Rijeke i Trsta opisali same početke filma u Hrvatskoj.

Prva cjelovita povijest filma u Hrvata, koja otvara i prostore istraživanja, pojavljuje se radovima Ive Škrabala krajem 70-ih u časopisu Forum i konačno u njegovoj knjizi Između publike i države, Povijest hrvatske kinematografije 1896 - 1980. (1984.). To je bilo toliko značajno da Centralni komitet saveza komunista Hrvatske kupuje 50 knjiga, organizira Marksističku tribinu, koja prepuna novopečenih filmskih historičara, uz bjesomučne je javne napade raščlanjivala knjigu, hrvatsku kinematografiju i Škrabala. Tako je svima postalo jasno da je povijest hrvatskog filma područje kojim se ne treba baviti.

Iduće poglavlje ›

 


Bilješke

[1] Oko 3.500 stranih filmova od 1945. do 1978. koje otkupili uvoznici iz Hrvatske; klasična djela filmske umjetnosti, nastala od 1895. do 1973.; fond 16 mm dubl-negativa Filmoteke 16 (304 naslova, 334.000 m); hrvatski filmovi nastali od 1947. do 1985. pohranjeni u Institutu za film u Beogradu (22 igrana i 40 animiranih filmova, 63.800 m); fond Filmoteke 16 s kopijama hrvatskih i stranih filmova, nastalih od 1945. do 1980. na 16 mm vrpci (376 igrana, 52 dokumentarna i 44 animirana filma, 438.720 m); kopije hrvatskih filmova (1947. do 1990.) u bivšem Jugoslavija filmu.

[2] Hrvatski sabor je 3. ožujka 2004. donio Zakon o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije koji je potpisan je 29. lipnja 2001. u Beču. U Aneksu D, koji se odnosi na arhive, utvrđeni su točni rokove njegove provedbe (bez vidljiva napretka).

[3] Ipak, unatrag nekoliko godina oformljeno je Znanstveno vijeće za kazalište, film, radio i televiziju kojem je predsjednik akademik Nikola Batušić.